U završnici unakrsnog ispitivanja političkog eksperta tužilaštva Patrika Trejnora bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić je prezentirao svoju, već poznatu, verziju istorije po kojoj su se srpski rukovodioci "radovali zajedničkom životu sa Hrvatima i Muslimanima" i uradili sve da se održi mir, te se u to ime čak odrekli i svog zahtjeva da BiH ostane u sastavu Jugoslavije

Bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić optužen za genocid i druge zločine počinjene na području BiH, prezentirao je u završnici unakrsnog ispitivanja političkog eksperta tužilaštva Patrika Trejnora/Patrick Treanor istu verziju razvoja događaja koji su doveli do rata u BiH kao i prilikom svjedočenja istoričara Roberta Donje/Donia. Čak mu se nekoliko puta tokom ispitivanja omaklo da se svjedoku obrati sa "gospodine Donja".

Karadžićeva verzija istorije u čiju istinitost nastoji uvjeriti sudije Pretresnog vijeća ukratko glasi: srpski rukovodioci su se "radovali zajedničkom životu sa Hrvatima i Muslimanima" i zalagali se za mir "i nikada rat" sve do 27. marta 1992. godine; srpska strana se "odrekla" svog zahtjeva da BiH ostane u sastavu bivše Jugoslavije pod uslovom da se izvrši njena unutrašnja reorganizacija; sve tri strane su "pristale" na tureorganizaciju 18. marta 1992. prihvativši tzv. "Kutiljerov sporazum", ali je Alija Izetbegović odustao od tog dogovora i "izabrao rat".

Politički ekspert tužilaštva je više puta ponovio da je cilj srpskog rukovodstva u prvom redu bio da BiH ostane u sastavu bivše Jugoslavije. Nakon plebiscita u novembru 1991. godine kada su se Srbi izjasnili za ostanak u Jugoslaviji, opredijelili su se za definisanje srpske teritorije unutar BiH, s ciljem da se taj teritorij kasnije pripoji Jugoslaviji. Stavovi o pripajanju tog teritorija Jugoslaviji, međutim, nisu "iznošeni naglas". Svjedok je, također, rekao da je tzv. Kuteljerov plan bio samo osnov za dalje pregovore i napomenuo da konačni sporazum nikada nije postignut.

Karadžić je u završnici unakrsnog ispitivanja osporavao svjedokove navode da je srpsko rukovodstvo tokom 1992. godine provodilo politiku regionalizacije stvaranjem autonomnih oblasti, odnosno regija. Optuženi je nastojao pokazati da srpske autonomne oblasti uglavnom nisu funkcinisale nazivajući ih "papirnatim regijama". Izuzetak je bila Autonomna Regija Krajina koja je, po njemu, "bila oganizovana kao država u državi". Karadžić je, između ostalog, ukazao da je Skupština RS u septembru 1992. godine odlučila da centralizuje vlast i ukine regije kako bi uspostavila "bolju kontrolu". "Da", suglasio se svjedok primijetivši da su regije do tada već "poslužile svrsi" da se demontira ono što su Srbi u to vrijemenazivali "Alijinom državom".

Tužilac Alan Tiger/Tieger je dodatnom ispitivanju citirao Karadžićev govorna Skupštini samoproglašene Srpske BiH 21. decembra 1991. godine kada je rekao da Srbi imaju pravo da spriječe izdvajanje iz bivše Jugoslavije svakog dijela BiH na kojem živi pet posto srpskog stanovništva. Svjedok je potvrdio da se na osnovu toga može izvesti zaključak da su Srbi polagali pravo na veliki dio BiH i podsjetio da je sam Karadžić često isticao da Srbi u svom vlasništvu imaju 64 posto zemlje u BiH što, kako je rekao, upućuje na obim pretenzija srpskog rukovodstva prema teritoriji BiH.

Dijeljenje sadržaja