Holandski general Adrijan van Bal na suđenju Radovanu Karadžiću rekao da je bivši načelnik štaba VRS Manojlo Milovanović protestovao zbog obnove tramvajskog saobraćaja u Sarajevu 1994. godine i zaprijetio da će se on lično "pobrinuti da tramvaji postanu meta" ukoliko nastave da voze. Karadžić tvrdi da je odnos holandskog i srpskog generala tokom rata bio mnogo bolji nego što svjedok danas tvrdi

Suđenje Radovanu Karadžiću nastavljeno je iskazom holandskog generala Adrijana van Bala/Adrianus Van Baal koji je od 24. februarado 28. avgusta 1994. godine bio načelnik štaba UNPROFOR u Sarajevu. U dokaze je uvedena svjedokova pisana izjava zasnovana na njegovim prethodnim svjedočenjima na suđenjima Slobodanu Miloševiću i Stanisalvu Galiću.

General Bal je u toj izjavi potvrdio da je Karadžić imao efektivnu kontrolu nad snagama Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. On je kao primjer naveo situaciju kada je u martu 1994. godine oko 600 pripadnika Ilijaške brigade opkolilo kanadske vojnike koji su osiguravali provođenje sporazuma o zoni isključenja teškog naoružanja oko Sarajeva. Nakon telefonske intervencije generala Bala, Karadžić je izdao naređenje svojim vojnicima da se povuku što su oni i učinili.

Situacija koju je zatekao u Sarajevu u februaru 1994. godine bila "očajna i strašna", rekao je svjedok. Ljudi su, po njegovoj procjeni, bili deset do petnaest kilograma mršaviji, a "u očima im se vidio strah". Iako se nakon sporazuma o zoni isključenja teškog naoružanja u februaru 1994. godine situacija u gradu poboljšala svjedok je uočio povećan broj snajperskih incidenata, naročito po putnicima u tramvajima.

Tadašnji načelnik Glavnog štaba VRS Manojlo Milovanović u jednom razgovoru sa svjedokom protestovao zbog obnavljanja tramvajskog saobraćaja u Sarajevu. Po riječima svjedoka, Milovanović mu je tom prilikom rekao da će se on lično "pobrinuti da tramvaji postanu meta" ukoliko nastave da voze.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju ukazivao da postoji velika razlika između onoga što je svjedok naveo o Milovanoviću u svojoj izjavi i njihovog odnosa tokom sukoba. On je, naime, nastojao da pokaže da je Milovanović prema snagama UN zapravo bio "predusretljiv preko svake mjere a ne restriktivan", te da je njegov odnos sa generalom Balom bio "prijatan i pun uvažavanja".

Te tvrdnje Karadžić je ilustrovao sa nekoliko presretnutih razgovora u kojima general Milovanović i svjedok izmjenjuju učtive fraze. Karadžić je, između ostalog, citirao i dijelove njihovog razgovora pred svjedokov odlazak iz BiH. "Postoje osobe koje nikad neću zaboraviti, vi ste jedna od njih a vaša kćerka Lana druga", rekao je general Bal obećavši da će svom nasljedniku na dužnosti načelnika štaba UNPROFOR prenijeti koje su to, po Milovanoviću, "tri najružnije stvari u životu". A to su, kako je Karadžić naveo, "debele žene, dugi telefonski razgovori i male čaše za piće".

Svjedok je rekao da je "bilo perioda" kada je dobro sarađivao sa Milovanovićem, ali da je bilo i pitanja oko kojih je bilo teško postići sporazum, poput propuštanja humanitarnih konvoja u zaštićene zone. Karadžić to poriče i tvrdi da srpska vojska nije zaustavljala konvoje zato što je bila "zla" već zato što je "imala pravo" da ih kontroliše.

Holandski general je, inače, po povratku iz u BiH u Holandiju bio zadužen za pozadinsku podršku holandskim snagama stacioniranim u "zaštićenoj zoni" Srebrenica koju su srpske snage zauzele u julu 1995. godine, ubivši pri tom preko 7.000 dječaka i muškaraca. Kada je po imenovanju na mjesto komandanta Holandskog instituta za ratnu dokumentaciju (NIOD) krajem 2002. godine sačinio izvještaj o dešavanjima u Srebrenici holandska vlada je podnijela kolektivnu ostavku.

Dijeljenje sadržaja