Upitan da objasni razloge svog odlaska iz Sarajeva u Grude i Zagreb neposredno nakon imenovanja na mjesto predsjednika Vlade BiH u decembru 1992. godine, Mile Akmadžić odgovorio da je u opkoljenom Sarajevu tada bilo "strašno", da mu je opljačkan stan i da nije imao gdje živjeti


Ostanak Alije Izetbegovića na mjestu predsjednika Predsjedništva BiH nakon decembra 1992. godine bio je rezultat političkog dogovora sa tadašnjim predsjednikom Hrvatske Franjom Tuđmanom, ukazivao je tužilac u unakrsnom ispitivanju ratnog predsjednika Vlade BiH Mileta Akmadžića, koji je svjedočio u odbranu bivšeg premijera Herceg Bosne Jadranka Prlića. Akmadžić je u glavnom ispitivanju tvrdio da je Izetbegović iznevjerio povjerenje Hrvata jer je ostao na mjestu predsjednika i nakon isteka drugog mandata, mimo Ustava i važećeg Pravilnika o radu Predsjedništva BiH.

Prema dokumentima koje je tužilac predočio svjedoku Izetbegović se, u zamjenu za saglasnost da ostane na funkciji predsjednika i nakon isteka drugog mandata, saglasio sa Tuđmanovim zahtjevom da Akmadžić bude imenovan za predsjednika Vlade i tako uđe u sastav proširenog Predsjedništva zajedno sa Mirom Lasićem. Svjedok je ljutito odbacio ovakve tvrdnje navodeći da ne želi komentarisati sastanke o kojima ne zna ništa, ali "sigurno zna" da nije bilo onako kako tužilac tvrdi. Ostao je pri tom stavu i nakon što mu je predočen dokument sa njegovim potpisom po kojem su se on i Mate Boban saglasili da Izetbegović ostane predsjednik do septembra 1993. godine.

Pošto je svjedok tvrdio da je Hrvatsko vijeće obrane (HVO), uz Armiju BiH, od samog početka rata bilo sastavni dio Oružanih snaga BiH tužilac je konstatovao da bi, u tom slučaju, bilo logično da je HVO priznavao Predsjedništvo BiH kao svoje vrhovno zapovjedništvo. Svjedoku su pokazana naređenja optuženih Brune Stojića i Milivoja Petkovića da se svim vojnim formacijama, pa i Armiji BiH, zabrani ulazak na teritoriju pod kontrolom HVO. Svjedok je odgovorio da je on nije "komentator ničijih pisama".

Tužilac je svjedoku sugerisao da je bio bliski Tuđmanov saradnik, te da je "zagovarao politiku etničkog čišćenja" Muslimana iz dijela BiH pod kontrolom HVO. Pri tome je citirao dijelove iz knjige "Preživljena zemlja" u kojoj autor Ivo Komšić opisuje Akmadžićev pokušaj da ga pridobije na "svoju" stranu opredjeljujući se pri tome za politiku "mirnog" iseljavanja Muslimana sa prostora bivše Banovine Hrvatske. Svjedok je negirao i ovu i druge navode iz njegovih izjava sa brojnih sastanaka sa Tuđmanom, Izetbegovićem i drugim hrvatskim i muslimanskim zvaničnicima ili međunarodnim posrednicima, nazivajući ih ili "netačnim" ili "pogrešno zapisanim".

Upitan za razloge njegovog preseljenja u Grude i Zagreb neposredno nakon imenovanja na mjesto predsjednika Vlade BiH u decembru 1992. godine, Akmadžić je rekao da je u Sarajevu tada bilo "strašno", da mu je opljačkan stan i da nije imao gdje živjeti. Negirao je, međutim, da je u Grudama ili drugde u Hrvatskoj imao urede, ukazujući da je veći dio vremena provodio na pregovorima u inostranstvu. No uprkos tome, dodao je, u Sarajevu je boravio više od Harisa Silajdžića, u to vrijeme ministra vanjskih poslova BiH..

Nakon Akmadžića, odbrana Jadranka Prlića je na klupu za svjedoke pozvala Žarka Primorca, jednog od prvih predsjednika općine Čitluk i stručnjaka iz oblasti ekonomije.

Dijeljenje sadržaja