Bivši zapovjednik Glavnog stožera HVO Slobodan Praljak je u nastavku svjedočenja na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne nastojao objasniti zašto se prema svojim vojnicima ponekad ponašao kao "bijesni Orlando"


Bivši zapovjednik Glavnog stožera HVO Slobodan Praljak je u nastavku iskaza na suđenju bivšim čelnicima Herceg Bosne naveo da se u pojedinim trenucima ponašao kao "bijesni Orlando" jer je izvjestan broj vojnika bio "izvan svake kontrole". Prema njegovim riječima, nisu pomagale ni vika ni prijetnje. "Jednostavno nisu nikog slušali", rekao je Praljak.

Pošto je optuženi najprije rekao da se radilo "o velikom broju" neposlušnih vojnika, švajcarski sudija Stefan Treksel/Trechsel je primijetio da se na osnovu toga stiče utisak da većina Hrvata nije željela da se bori, te da ih je u rat "gurnula" omanja grupa nacionalistički nastrojenih lidera.

Praljak se, međutim, nije s tim složio. Odgovorio je da se ipak oko osamdeset posto ljudi dragovoljno borilo te da ih niko na to ne bi mogao natjerati da to sami nisu htjeli. Na sudijsko pitanje nije li se onda onih preostalih dvadeset posto "neposlušnih" moglo lako dovesti u red, Praljak je odgovorio da je tih problematičnih dvadeset posto ipak "puno". "Problem je u tome što je većina ćutala", dodao je Praljak nakon čega je sudija Treksel odustao od daljih pitanja na tu temu.

Na pitanje francuskog sudije Antonetija/Antonetti šta je poduzeto nakon što je vojna policija HVO izvijestila "da vojnici Mladena Naletilića Tute vrše etničko čišćenje" Praljak je odgovorio da on o tome nije ništa znao. Odmah nakon toga je dodao da ne zna ni šta je moglo biti poduzeto pošto je u konkretnom slučaju jedini izbor bio oružani obračun sa Tutinim ljudima. A to bi, smatra optuženi, "dovelo do potpune anarhije sustava".

Praljak je, pored ostalog, tvrdio da nije raspolagao nikakvim informacijama o odvođenju zarobljenika na prinudni rad na prve linije fronta. On je još dodao da ga čudi što on nije vidio ni jednog jedinog zarobljenika na prisilnom radu s obzirom da je na prvim linijama provodio devedeset posto vremena.

Praljak je dodao da je po saznanju da je izvjestan broj zatvorenika izveden na prisilni rad na mostarskom ratištu sredinom avgusta 1993. godine odmah izdao zapovijed da se oni povuku sa prvih linija. Njegovi advokati su, potom, ukazali na zapovijed koja potvrđuje tu njegovu tvrdnju.

Na pitanje šta je poduzeo da se kazni zapovjednik koji je izdao naredbu da se zatvorenici izvedu na prisilni rad Praljak je rekao da nije ništa poduzeo pošto nije znao "ko je, kada i na koji način" prekršio naredbu da se to ne radi. Da bi se to ustanovilo bilo je neophodno provesti istragu, ali je za to bio zadužena sigurnosna služba (SIS), a ne Glavni stožer. Posebno ga je ražestila primjedba sudije Treksela da je Praljak "sa svojim poznavanjem psihologije to mogao ustanoviti za pola sata ali da ga to očito nije mnogo zanimalo". Praljak, naime, tvrdi da je u svim prilikama kada bi saznao da je počinjeno neko krivično djelo odmah reagovao, kad je trebalo i sa "pištoljem u ruci".

Dijeljenje sadržaja