Haški Tribunal i Hrvatska

U Hagu (Den Haag), barem za sada, ne žele da dramatizuju učestale napade hrvatskih zvaničnika na Tribunal i njihove otvorene pretnje otkazivanjem saradnje. Do daljeg, ostaju pri "zvaničnoj liniji" koju je 28. decembra 1998. port-parol Tribunala Džim Landejl (Jim Landale) u izjavi za SENSE ovako sažeo: "Hrvatska je do sada sarađivala sa Tribunalom zato što je na to obavezuje međunarodno pravo, te se nadamo i verujemo da će i dalje ispunjavati tu svoju međunarodnu obavezu."

Nije, međutim, nikakva tajna da Tribunal, a naročito njegovo Tužilaštvo, nisu zadovoljni sadašnjim stepenom hrvatske saradnje. On je, naime, "zadovoljavajući" samo ako se upoređuje sa stepenom (ne)saradnje SR Jugoslavije, odnosno Srbije, koji je nikakav, tj. ravan nuli. Zbog čega se u Savetu bezbednosti upravo razmatra nacrt rezolucije kojom bi se uvele sankcije (zabrana putovanja i blokiranje računa) protiv jugoslovenskih zvaničnika i "odraslih članova njihovih porodica" koji su odgovorni za neizvršavanje obaveza prema Tribunalu. Hrvatska, čini se, nije mogla da izabere gori trenutak da "uči od Srbije" kako (ne)treba postupati sa Tribunalom.

Stepen nezadovoljstva Tribunala saradnjom hrvatskih vlasti došao je do izražaja prilikom prošlomesečne javne rasprave o zahtevu odbrane za privremenim puštanjem na slobodu Zlatka Aleksovskog, optuženog upravnika zatvora (ili komandanta logora) Kaonik kod Busovače. Hrvatska vlada je ponudila garancije da će - ako sud odobri privremeno puštanje na slobodu - motriti na Aleksovskog i osigurati njegov povratak na nastavak suđenja.

Tužilac je, međutim, na to ni malo diplomatski odgovorio da bi "... pokloniti veru garancijama hrvatske vlade bio vrhunac ludosti... imajući u vidu njene ponovljene, uporne i javne napore da izbegne pravnu nadležnost ovog Tribunala."

Kao jedan od primera takvog "izbegavanja", tužilac je u svom pismenom podnesku naveo hrvatsku "opstrukciju Tribunalovih napora da istraži ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava" izvršena tokom operacije "Oluja." Naime, na tužiočev zahtev hrvatskim vlastima da pruže "pravnu pomoć" haškim istražiteljima, šef Ureda za saradnju sa Tribunalom Snježana Bagić je 18. maja 1998. odgovorila pismom u kojem je se navodi da Hrvatska ne može da udovolji tom zahtevu, budući da "Operacija Oluja nije predstavljala 'oružani konflikt'... te ne može da bude predmet istrage" haškog Tužilaštva.

Na prvi pogled, takav stav Zagreba je identičan stavu kojim Beograd osporava pravo Tribunala da istražuje teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na Kosovu. Beograd, naime, takođe tvrdi da na Kosovu nije bilo i nema "oružanog konflikta"... već je u pitanju "borba protiv terorizma."

Mada potvrđuju da tu ti stavovi, "u načelu", identični, u Uredi tužioca, ipak, ukazuju i na jednu, po njima bitnu, razliku. Uprkos takvom "načelnom stavu", hrvatske vlasti - za razliku od srpskih u "kosovskoj istrazi" - nisu ometale "krajinsku istragu", nisu pravile problema sa izdavanjem viza istražiteljima, niti su ograničavale njihovu slobodu kretanja. Hrvatska neće da sarađuje u "krajinskoj istrazi", ali je ne onemogućava, tako da se ta istraga "nastavlja i privodi kraju" - kako nam je tokom rasprave o slučaju Aleksovski rekao izvor Tužilaštva. Bilo je to pre mesec dana i moguće je da je, u međuvremenu, ta istraga privedena kraju, tj. optužnicama, što je kako se čini i bio povod ljutitim reakcijama najpre predsednika Tuđmana, a potom i njegovog savetnika Pašalića.

U Tribunalu, pak, odbijaju da se upuštaju u polemiku sa Pašalićevom tvrdnjom kako je u Hagu do sada podignuto "trinaest optužnica protiv Hrvata, a ni jedna protiv onih koji su počinili ratne zločine nad Hrvatima, bilo u Hrvatskoj bilo u BiH." Smatraju je, jednostavno, "besmislenom", kao i nešto raniju tvrdnju Ante Jelavića da Hrvati čine "80 odsto pritvorenih" u tribunalovoj Pritvorskoj jedinici. Koliko su takve tvrdnje u raskoraku sa opšte poznatim činjenicama, vidi se iz popisa 22 do sada javno objavljene optužnice protiv ukupno 56 optuženih, kao i iz "spiska stanara" Pritvorske jedinice u Sheveningenu (Scheveningen).

Na zločine protiv Hrvata (ili Hrvata i Muslimana) odnosi se najmanje 10 optužnica sa ukupno 29 optuženih: Milan Martić (granatiranje Zagreba); "Vukovarska trojka" (Ovčara); zatim tri optužnice za zločine u logorima Omarska i Keraterm; pa dve za Bosanski Šamac; onda optužnica za logor "Luka" u Brčkom; "Prijedorska optužnica" (Tadić-Borovnica); te konačno i prva, tj. "opšta" ili "Sarajevska", optužnica protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića. A među sadašnjih 26 "stanara" Pritvorske jedinice, po 12 su Srbi i Hrvati, dok su preostala dvojica Bošnjaci.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja