Dok Zoran Đinđić tvrdi da "ima indicija" da Peking nudi politički azil Slobodanu Miloševiću, tužilac Grejem Bluit "čvrsto vjeruje" da bi jugoslovenski predsjednik - ako se kojim slučajem nađe na kineskoj teritoriji -bio smjesta uhapšen i izručen Tribunalu

U intervjuu njemačkom nedjeljniku "Bild am Zontag" (Sonntag), lider Demokratske stranke Zoran Đinđić je izjavio kako "ima indicija da je Milošević dobio ponudu da pobjegne u Kinu, dobije politički azil i tako izbjegne izručenje Haškom tribunalu".

Moguće je da Đinđić tako protumačio "indicije" koje nije htio da otkriva, ali je malo vjerovatno da bi se to zaista moglo dogoditi.

Prvo, teško je povjerovati da bi se Kina - stalni član Savjeta bezbjednosti UN a time i jedan od osnivača Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju - mogla odlučiti na potez koji bi predstavljao flagrantno kršenje rezolucija u čijem je izglasavanju i sama učestvovala . Tačno je da je Kina optužnicu protiv Slobodana Miloševića ocijenila "politički motivisanom", ali je takođe tačno da Kina Haški tribunal ne smatra "političkim sudom", koji Miloševiću ili bilo kom optuženom ne garantuje pošteno suđenje. Da ga smatra takvim, Kina, vjerovatno, ne bi od prvog dana aktivno učestvovala u njegovom radu s dvojicom vrhunskih sudija koje je poslala u Hag: Haopei Liom i Vang Tiejom (Wang Tieya).

Zamoljen da za SENSE komentariše Đinđićeve "indicije", zamjenik glavnog tužioca Grejem Bluit (Graham Blewitt) je danas izjavio kako bi, po njemu, bilo "nezamislivo da to (pružanje azila optuženima za ratne zločine) bude zvanična politika kineske vlade". Bluit je, naprotiv, "čvrsto uvjeren da bi – ukoliko se Milošević ili bilo koji optuženi nađu na njenoj teritoriji - Kina ispunila svoje obaveze i izručila ih Tribunalu." Isto, po njemu, važi za sve zemlje članice UN, koje su brojnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti (uključujući i posljednju br. 1244) obavezane na punu saradnju sa Tribunalom i izvršavanje njegovih naloga.

To, međutim, ne znači da su zemlje van UN - kao što je, recimo, Švajcarska - slobodne da pružaju politički azil kome hoće, pa i optuženima za ratne zločine. Pravo na azil, regulisano Konvencijom o izbjeglicama, će se prema njenom toj konvenciji uskratiti u slučaju da "postoje ozbiljni razlozi da se smatra" kako je osoba koja traži azil "počinila zločin protiv mira, ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti..." Optužnica Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti je, van svake sumnje, dovoljno "ozbiljan razlog" da se uzme u obzir i takva mogućnost.

Ostaju, dakle, zemlje koje nisu u UN, a nisu ni potpisnice Ženevskih konvencija iz 1949. i Konvencije o izbjeglicama. Prema zanimljivoj debati koja je – o Miloševićevim šansama za azil - nedavno vođena na Internetu, samo tri zemlje nisu ratifikovale te konvencije: Nauru, Maršalska ostrva i Eritreja.

Nauru, malo pacifičko ostrvo sa 8.000 stanovnika bi, prema učesnicima debate, bilo "idealna lokacija za međunarodni zatvor", budući da je njegova unutrašnjost uništena eksploatacijom fosfata te je pogodna za prinudni rad. Maršalska ostrva teško da dolaze u obzir budući da su, praktično, američka kolonija, dok je Eritreja, kao država-sukcesor, ostala vezana Ženevskim konvencijama koje je ratifikovala Etiopija.

U istoj Internet-debati postavljeno je i pitanje može li neka zemlja "amnestirati" Miloševića. Odgovor američkog profesora Entoni (Anthony) D'Amata (inače jednog od bivših branilaca dr Milana Kovačevića pred Haškim tribunalom) je bio kategoričan: "Ne. Međunarodna optužnica ne može se preinačiti bili kakvom nacionalnom akcijom." To, naravno, važi i za "nacionalne akcije" u Srbiji ili Jugoslaviji, kojima bi opozicija, eventualno, pokušala da "kupi" Miloševićev mirni silazak sa vlasti. Takva "amnestija" bi, sa aspekta međunarodnog prava, bila ništavna i nepostojeća.

A to, u najkraćem, znači da Milošević do daljeg ostaje tamo gdje je, ma koliko se Đinđić i ostali lideri opozicije zanosili "indicijama" da će on negdje "skloniti" i tako im prepustiti vlast.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja