Organizacija za zaštitu ljudskih prava (Human Rights Watch) dala vrlo loš izvještaj o stanju ljudskih prava u zemljama bivše Jugoslavije: još nema pomirenja, a neki efekti etničkog čišćenja su, čini se, nepovratni

U dijelu koji se odnosi na Balkan, izvještaj ugledne nevladine organizacije Human Rights Watch/Hjuman Rajts Voč (HRW), negativno je intoniran. To je regija koja ne izlazi na kraj sa svojom prošlošću, što rezultira hiljadama nepravdi prema žrtvama prošlog rata. Iako su održale mir, autori izvještaja ustanovili su da zemlje u regiji nisu izabrale da neodložno krenu putem vladavine prava, poštivanja ljudskih prava i evropskih integracija. Kako se u takvim izvještajima uvijek nastoji naći i nešto pozitivno, autori su naveli da su balkanske države bolje od mnogih bivših sovjetskih republika jer nisu otklizale natrag u autoritarizam. Ipak, jako su razočarale u domeni ljudskih prava, tvrdi se u godišnjem izvještaju HRW, koji analizira u detalje politička i društvena zbivanja na zapadnom Balkanu u prošloj godini.

To što vlade u regiji nikako ne uspijevaju da se u potpunosti suoče sa ratnim zločinima bio je vrlo velik problem u prošloj godini. Ta situacija imala je posljedice i na povratak izbjeglica, i na proces pomirenja i na političku normalizaciju. Cijela regija se gleda i ocjenjuje kroz prizmu suradnje s Haagom, što jasno pokazuje prvorazrednu političku važnost Tribunala na svjetskoj sceni.

Pozitivno se ističe samo Stipe Mesić, koji je istupao odlučno u korist neophodnosti potpune suradnje sa Sudom, ali hrvatski predsjednik nije imao dovoljno ovlasti da realizira tu suradnju, dok je hrvatska vlada odbila uhapsiti dva optužena hrvatska generala.

U posebnom izvještaju o Hrvatskoj, medjutim, naglasak je na povratku Srba, uz detaljan opis nepovoljne situacije za povratnike. Sedam godina nakon rata vratilo se samo 110.000 Srba, što je jedna trećina onih koji imaju pravo na povratak u Hrvatsku.

Prelazeći na Republiku Srpsku, kaže se da je više od polovice od ukupno 24 optuženika Tribunala, još na slobodi i to vjerojatno u srpskom entitetu BiH, koji odbija da suradjuje s Tribunalom. Karadžić je još uvijek na slobodi, a predsjednik i premijer RS osudili su akcije NATO koje su bile poduzete s namjerom da se on uhvati.

SR Jugoslavija je takodjer izbjegavala obaveze prema Tribunalu. Pod prijetnjom rezanja američke pomoći, SR Jugoslavija je uhapsila i izručila jednog Optuženika i usvojila zakon o suradnji s Tribunalom, koji, medjutim, ima mnogo pravnih rupa. U posebnom izvještaju o Jugoslaviji citira se Carla/Karla del Ponte, koja tvrdi da je Ratko Mladić i dalje u Srbiji. Uz Tribunal, u posebnom izvještaju o toj zemlji, po mjesecima se navode veće ili manje političke krize, čije posljedice su klima neizvjesnosti, koja ne pogoduje poštivanju ljudskih prava. Na prvom mjestu je situacija oko odnosa Srbije i Crne Gore.

Organizacija za zaštitu ljudskih prava navodi da je Slobodan Milošević u obrani na sudu iskoristio priliku da propagira svoju nacionalističku verziju rata javnom mnijenju SR Jugoslavije. To je često primjedba i iz Srbije na račun javnih prenosa sudjenja, no HRW predbacuje jugoslavenskoj i srpskoj vladi što nisu javnosti ponudili alternativne
verzije dogadjaja i tako ograničile Miloševićev utjecaj.

Što se tiče Kosova, primjedbe su upućune na dvije strane. Niti je Sud uspio optužiti nekog kosovskog Albanca, niti su UNMIK i vlada Srbije bili efikasni u hvatanju počinitelja zločina u srpskim redovima.

U Makedoniji, Tribunal ima ograničeno djelovanje, a tamo je, pod pritiskom EU i SAD, usvojen Zakon o amnestiji. Negativni praktički efekti su da će taj Zakon omogućiti imunitet ozbiljnim prekršajima koje su obje strane počinile.

Bosna, Hrvatska i Srbija same su procesuirale nekoliko slučajeva ratnih zločina, ali u sve tri države procedura je bila ozbiljno ugrožena i oštećena očigledno kompromitiranim svjedocima i pristranim sucima.

Zbog svega toga na Balkanu još nema pravog povratka izbjeglica. Svaka etnička grupa još uvijek smatra da je ona druga etnička grupa isključivo odgovorna za rat, što ima duboko negativan efekt na obnovu, razvoj i politiku i perspektive regije, a proces povratka stoji. Ako se i ne boji da će ga susjed ubiti, ipak, izbjeglica često nema dom u koji bi se vratila. U zaključku, neizravno se, ne imenujući o kome se radi, proziva Hrvatska, i poziva da sredi situaciju oko prava na vlasništvo koje mora biti jače od stanarskog prava. U cijeloj regiji, kućama se još nije vratilo oko 1,5 milion ljudi, što rezultira time da se većina etničkog cišćenja u regiji čini nepovratna, sumorna je konstacija ove vrlo ugledne organizacije za zaštitu ljudskih prava u izvještaju o 2002. godini na Balkanu. (kraj)

Dijeljenje sadržaja