Rasprava o zahtevu tužilaštva da se predmet “Vukovarske trojke” ustupi pravosuđu Hrvatske ili Srbije i Crne Gore. Prednosti i mane suđenja u Beogradu i Zagrebu. Kako uspostaviti ravnotežu između interesa žrtava i prava optuženih.


Pred posebnim većem Haškog tribunala koje razmatra zahteve za ustupanje predmeta domaćim pravosuđima, danas je vođena pravna “bitka za Vukovar.” Od njenog ishoda zavisi da li će se trojici oficira bivše JNA, optuženih za masakr u vukovarskoj Ovčari, suditi u Beogradu ili u Zagrebu. Ili će, ipak, ostati u Hagu.

Tužilaštvo, koje je podnelo zahtev za ustupanje predmeta, smatra da postoje “uravnoteženi argumenti” u prilog oba kandidata. Prednost Zagreba je u tome što je zločin za koji se terete Mile Mrkšić, Miroslav Radić i Veselin Šljivančanin, počinjen na teritoriji Hrvatske, pa bi tako “pravda bila bliža žrtvama.” S druge strane, u prilog Beograda je činjenica da se u njemu upravo vodi suđenje neposrednim izvršiocima zločina u Ovčari, kao i to što su trojica optuženih državljani SCG.

Predstavnici vlada SCG i Hrvatske su na današnjoj raspravi razmenjivali pravne i druge argumente, uveravajući veće da predmet treba prepustiti upravo njima. Rasim Ljajić i Vladimir Đerić, koji su govorili u ime SCG, imali su značajnu podršku od strane branilaca trojice optuženih koji su se svim silama zalagali za suđenje u Beogradu, uprkos činjenici da se po važećim zakonima njihovim klijentima, ako budu proglašeni krivim, tamo može izreći dvostruko teža kazna nego u Zagrebu: 40 u odnosu na 20 godina zatvora.

Više nego o prednostima suđenja u Beogradu, predstavnici SCG i branioci trojice optuženih su govorili o manama ili pretpostavljenim “negativnim posledicama” eventualnog suđenja u Zagrebu. Ustupanje predmeta Hrvatskoj bi, po Ljajiću, “pojačalo otpor javnosti prema saradnji sa Tribunalom.” Đerić je izrazio rezervu u pogledu mogućnosti “fer suđenja” u Zagrebu, ukazujući na nedavni izveštaj OEBS u kojem se govori o “etničkoj pristrasnosti” hrvatskih sudova. Po braniocima, ustupanje predmeta Hrvatskoj bi predstavljalo “ekstradiciju u dve etape, sa Tribunalom u ulozi posrednika.” Branioci su, takođe, izrazili bojazan da svedoci odbrane neće hteti da idu u Hrvatsku u strahu od “tajnih optužnica”, kao i da će sud biti pod uticajem izvršne vlasti, čiji su predstavnici u javnim izjavama već ispoljili zainteresovanost da se “Vukovarska trojka” sudi i osudi u Zagrebu.

Predstavnik Hrvatske u današnjoj raspravi Željko Horvatić ograničio se uglavnom na pravna pitanja, a pre svega na “teritorijalni princip” koji je, po njemu, univerzalno prihvaćen u međunarodnom pravu. Po Horvatiću, “notorna je činjenica da država na čijoj je teritoriji zločin počinjen ima apsolutni prioritet” da sudi počiniocima tog zločina.

Zaključujući raspravu, sudija Alfons Ori/Alphons Orie je izložio dilemu pred kojom se nalazi veće. S jedne strane, rekao je, ukoliko se predmet ustupi državi iz koje dolaze optuženi, žrtve i njihove porodice mogu da strahuju da će se interesima optuženih dati veća težina nego interesima žrtava. S druge strane, ukazao je sudija, ukoliko im se bude sudilo u državi iz koje potiču žrtve, optuženi mogu da se pribojavaju da će sud dati prevelik značaj interesima žrtava, a da njihova prava neće biti adekvatno zaštićena.

Ukoliko ne nađu čarobnu formulu kojom će uspostaviti ravnotežu između interesa žrtava i prava optuženih, sudije mogu da odluče da se “Vukovarskoj trojci”, ipak, sudi u Hagu.

Dijeljenje sadržaja