Na sudjenju Momčilu Krajišniku funkcioner UN Čarls Kirudja, svjedočio kako su srpske vlasti u Bosanskom Novom i Dvoru na Uni pokušale da progon muslimanskog stanovništva iz Krajine stave pod "medjunarodno okrilje"


Čarls/Charles Kirudja, bivši koordinator UN za civilna pitanja u "sektoru Sjever" u Hrvatskoj, bio je začudjen kad mu se 26. maja 1992. obratio gradonačelnik Dvora, grada na hrvatskoj strani rijeke Une, sa zahtjevom da obezbijedi prolazak oko 5.000 Muslimana iz susjednog Bosanskog Novog. Kao svjedok tužilaštva na sudjenju Momčilu Krajišniku, Kirudja je ispričao kako je gradonačelnik Dvora isticao da se Muslimani "iseljavaju dobrovoljno" i da bi njihov prolazak na putu za Austriju i druge zemlje trebalo da snime medjunarodne televizijske ekipe kako bi svijet vidio da Muslimani "prolaze srpskom teritorijom u punoj bezbjednosti."

Kirudja je najprije upitao zašto to on zahtijeva u ime gradonačelnika grada iz druge države.

"To je dio nove realnosti u obliku srpskih republika", bio je odgovor, i Kirudja je shvatio da u tom dijelu toka rijeke Une, čiju lijevu obalu kontrolišu hrvatski Srbi, a desnu - bosanski Srbi, medjunarodna granica ne postoji. Zaključio je da su se vlasti Dvora (u Hrvatskoj) i Bosanskog Novog (u BiH) dogovorile da ovu - njemu već tada sumnjivu - "dobrovoljnu evakuaciju" Muslimana poture Ujedinjenim nacijama.

Kirudja je to odmah odbio, a sutradan u njegov biro u Topuskom nenajavljena je stigla delegacija Bosanskog Novog sa istim zahtjevom, ali uz dodatak: da je 5.000 Muslimana samo dio onih koji "žele da odu". U opštini ih je, zapravo, 13.000 i svi bi htjeli da odu. Kirudji su se tada, kako je danas rekao, počele da "otvaraju oči".

"Vi želite da Ujedinjene nacije od ljudi koji još uvijek žive u svojim domovima naprave izbjeglice", rekao je delegaciji i zatražio objašnjenje zašto toliko ljudi odjednom želi da ode iz svojih kuća. Gradonačelnik Bosanskog Novog je priznao da neke paravojne srpske grupe vrše pritisak na muslimansko stanovništvo, tvrdeći da u tome ne učestvuju vlasti Srpske Republike BiH. Uvjeravao ga je kako vlasti, naprotiv, žele i na ovaj način da "zaštite Muslimane." Kirudja je odbio i drugi zahtjev za "masovnom evakuacijom pod okriljem medjunarodne zajednice".

Nekoliko dana kasnije u biro UN se javio gradonačelnik Banja Luke Vojo Kuprešanin i rekao da je iz Prijedora, Ključa, Dubice, Sanskog Mosta i Banja Luke oko15.000 Muslimana, koji navodno ne žele živjeti u Autonomnoj regiji Krajina, krenulo prema Dvoru i da će ih još toliko uskoro za njima. Kuprešanin je tražio da UN i zapadne zemlje "vide šta će s njima."

Da nije riječ o "željama" Muslimana, oko 1. juna 1992. potvrdili su i pripadnici izvidjačke čete danskog bataljona UN. Oni su na fudbalskom igralištu u Bosanskom Novom zapazili veliki broj zatočenika, koji su se rasporedili u obliku univerzalnog znaka za pomoć - SOS.

"Bio je to vrh ledenog brijega" onog što će civilni koordinator UN upoznati kao "novu realnost". Sklapajući na osnovu izjava izbjeglica i drugih očevidaca sliku o stvarnom stanju stvari, Čarls Kirudja je uputio svojim nadležnima u UN seriju izvještaja da je riječ o prisilnom preseljenju stanovništva, zapravo progonima, kao posljedici politike čelnika Srpske Republike BiH. On je prvi zvaničnik koji je izvijestio UN da postoje koncentracioni logori. U izvještaju svojim nadležnima od 4. jula 1992. naveo je egzaktno logore Keraterm, Trnopolje, Omarsku i Manjaču. Medjutim, trebalo je da prodje još mjesec dana, do poznatih televizijskih snimaka iz tih logora, pa da svjetska javnost bude alarmirana.

Svjedočenje Čarlsa Kirudje se nastavlja.

Dijeljenje sadržaja