Uprkos upozorenjima sudija da se koncentriše na navode iz sopstvene optužnice, Slobodan Milošević je unakrsno ispitivanje zaštićenog svedoka "C-37" usmerio na ukazivanje na zločine koji su, prema njegovim tvrdnjama, počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj


Nakon svedočenja hrvatskog predsednika Stjepana Mesića, na klupu za svedoke se vratio zaštićeni svedoka C-37, Srbin iz Hrvatske i jedan od osnivača Srpske demokratske stranke (SDS) u Hrvatskoj. Njegovo svedočenje je započeto još prošlog petka, a zatim je prekinuto kako bi se saslušao Mesić.

Unakrsno ispitivanje ovog svedoka Milošević je iskoristio za iznošenje svojih tvrdnji o zločinima koji su nakon smene vlasti u Zagrebu počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj. Svedok je potvrdio da je krajem 1990. i početkom 1991. na području Zapadne Slavonije postojalo nekoliko svojevrsnih logora i zatvora za Srbe. Na insistiranje optuženog naveo je kako je za te logore čuo od ljudi koji su u njima mučeni, a koji iz straha ne žele da javno govore o svojim stradanjima. Potvrdio je, takođe, i navode optuženog o ubijenim Srbima i spaljenim ili razorenim srpskim selima u Zapadnoj Slavoniji.

Predsedavajući sudija Ričard Mej/Richard May je nekoliko puta pokušao da prekine ovakvu liniju unakrsnog ispitivanja, ukazujući Miloševiću da se zločini jedne strane ne mogu pravdati zločinima koje su počinili drugi i pozivajući ga da se koncentriše na onaj deo svedočenja C-37 koji je relevantan za njegovu optužnicu. Milošević je, međutim, odgovarao da ukazivanje na zločine koji su počinjeni nad Srbima jeste relevantno, jer je u Hrvatskoj - kako je rekao - "Srbima nametnut rat u kojem su se oni samo branili".

Govoreći o opštoj situaciji početkom devedesetih, svedok je rekao da su Srbi u delovima Hrvatske gde su bili manjina otpuštani sa posla i na druge načine diskriminisani. Nakon objavljivanja tajno snimljenog razgovora sa Martinom Špegeljom o naoružavanju Hrvata, svedočio je C-37, kod Srba su se povećala strahovanja i samo se razgovaralo o oružju. Naveo je primer tribine SDS u Okučanima kada se, umesto zakazane rasprave o amandmanima na Ustav Hrvatske, govorilo isključivo o potrebi da se srpsko stanovništvo naoruža. Već sredinom 1990. svedok je i u srpskim i u hrvatskim selima viđao naoružane civile. Srpski političari su, rekao je, svojim izjavama dodatno raspirivali strasti i povećavali napetost, a tome su doprinosili i državni mediji u Srbiji koji su prenosili takve izjave.

Radi zaštite identiteta svedoka, znatan deo svedočenja odvijao se na takozvanim privatnim sednicama, kada do publike ne dopire zvuk iz sudnice. Milošević je rekao da takva mera zaštite nije potrebna, budući "da već svi znaju o kojem se svedoku radi". Prema onome što se dalo naslutiti, javnosti su ostali nedostupni najzanimljiviji delovi svedočenja, u kojima je bilo reči o "balvan revoluciji", dolasku JNA u Pakrac, susretu svedoka sa Slobodanom Miloševićem i Borisavom Jovićem, zatim o "presretnutim" telefonskim razgovorima svedoka sa Radovanom Karadžićem, kao i o Vensovom planu za koji je svedok rekao da su ga Srbi iz Zapadne Slavonije "gotovo prihvatili" ali ih je u tome sprečio "neko" iz drugih srpskih autonomnih oblasti u Hrvatskoj.

Dijeljenje sadržaja