Globalne perspektive

Današnja sumnjičavost prema haškom procesu godinama je sistematski njegovana u upornom medijskom dokazivanju - najprije i najviše Srbima ali zatim i Hrvatima i na kraju i Bošnjacima - kako je sve "naše" dobro a sve "njihovo" zlo

Dok traje pauza u haškom suđenju Slobodanu Miloševiću za vodeću ulogu u - riječima tužioca - "zajedničkom zločinačkom poduhvatu" u ratovima devedesetih u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu, u odsustvu vijesti iz sudnice zapadni mediji pokušavaju odgonetnuti: zašto najveći dio javnosti u Srbiji ostaje sumnjičav u vezi s dokazivanjem Miloševićeve odgovornosti za genocid?

Pokušaji objašnjenja tog kolektivnog nepristajanja na makar i sasvim pojedinačnu odgovornost za ratne zločine bave se razmatranjem uloge vrlo različitih faktora.

Strani posmatrači tako zapažaju kako sumnjama u Srbiji u vezi s optužnicom doprinosi i sama nova vlast: tu se često navodi izričita odbojnost prema Tribunalu Miloševićevog nasljednika Vojislava Koštunice. Preispituje se i mudrost samih haških tužilaca: je li bilo taktično da se Miloševićeva odgovornost za genocid počne dokazivati s njegovim posljednjim ratom - onim na Kosovu - kad je baš to centralno mjesto srpske mitologije gdje je najteže dokazati nekome grijeh počinjen s pozivanjem na "odbranu nacionalnog dostojanstva"? Iz krugova bliskih novim vlastima u Beogradu dio krivice pokušava se prebaciti i na zapadne prijestolnice - posebno na Vašington/Washington: otud, na primjer, dolazi tvrdnja kako uporno uslovljavanje američke pomoći i pristupa Srbije međunarodnim finansijskim institucijama daljom saradnjom s Tribunalom i izručenjem svih optuženih produbljuje uvjerenje kako je to antisrpska institucija.

Većina takvih objašnjenja samo doprinosi odgađanju suočavanja srpske, ali i javnosti ostalih zemalja pogođenih ratovima devedesetih, sa dimenzijama počinjenih zločina, bez čega nema ni poštovanja za žrtve ni prijeko potrebnog pomirenja među nevinima.

Kad recimo regionalni mediji objašnjenja traže u svim tim vanjskim faktorima - kao što su velike sile, haški tribunal ili nova srpska vlast - neodoljivo podsjećaju na krivca koji se brani povicima "drž'te lopova". Očito je, naime, da je današnja sumnjičavost prema haškom procesu godinama sistematski njegovana u upornom medijskom dokazivanju - najprije i najviše Srbima ali zatim i Hrvatima i na kraju i Bošnjacima - kako je sve "naše" dobro a sve "njihovo" zlo.

Samo iz te perspektive - kad se zna da su albanska djeca koja su osamdesetih dobijala višegodišnje zatvorske kazne za izvikivanje ili ispisivanje parola "Kosovo-Republika" u medijima predstavljana kao opasni "šiptarski separatisti"; da su višegodišnji aparthejd na Kosovu i obespravljivanje albanske većine bili opravdavani kao "očuvanje integriteta Srbije" a da su žrtve policijsko-vojnog nasilja i progona krajem devedesetih u medijima po zakonu predstavljane kao "teroristi" čak i kad se radilo o djeci, ženama i starcima - može se razumjeti bezosjećajnost u većem dijelu javnosti za žrtve Miloševićevog režima.

To što još ima i novinara i medija koji uporno dokazuju manjkavosti optužnice, i pored iskaza stranih očevidaca o zapaljenim albanskim selima i masovnom progonu; i pored dokaza o pokušaju prikrivanja zločina u vidu masovnih grobnica oko Beograda i hladnjača s tijelima ubijenih; i pored autoritativnih svjedočenja o tome kako žrtve masovnog pogubljenja u Račku nisu bili nikakvi teroristi poginuli u borbama već obični nesretni seljani, pokazuje kako javnost nije žrtva samo višegodišnjih ranijih manipulacija nego i novih koje još traju.

Kemal Kurspahić

Dijeljenje sadržaja