Branko Berić, svjedok odbrane Ratka Mladića

Prvi u nizu svedoka odrane Ratka Mladića koji će ove sedmice iskaze dati putem video linka – bivši pripadnik srpske Teritorijalne odbrane iz Kotor Varoši Milenko Đurić – saslušan je jutros u rekordno kratkom roku, za svega 9 minuta. Za to vreme potvrdio je istinitost izjave timu odbrane i pročitan je sažetak tog dokumenta.

Svedok je u maju 1992. godine mobilisan i raspoređen da kao "teritorijalac" čuva svoje selo Rastik. Krajem juna je zarobljen od strane pripadnika Armije BiH iz susednog sela Večići i držan je zajedno sa drugim srpskim zarobljenicima u podrumu jedne kuće. Tu su zlostavljani i premlaćivani, a neki i ubijeni. U izjavi navodi da su njegovi mučitelji pred Državnim sudom BiH osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Oslobođen je nakon 105 dana, a kasnije je saznao da se lokalno srpsko stanovništvo zbog svojih žrtava osvetilo nad muslimanskim zarobljenicima u Grabovici. Čuo je da vojska bosanskih Srba nije mogla da spreči osvetu, a najagresivnije su, kaže, bile "majke ubijenih srpskih dečaka".Odbrana nije imala dodatnih pitanja za svedoka, a nije ga unakrsno ispitivao ni tužilac koji očito smatra da se informacijama iz druge ruke ne mogu pobiti dokazi o odgovornosti Mladićeve vojske za masakr nad oko 150 zatočenika iz Grabovice.

Nakon Đurića, sa istog mesta video linkom je svedočio Branko Berić, bivši pripadnik pozadinske baze prijedorske Teritorijalne odbrane čiji je komandant Slobodan Kuruzović ujedno bio upravnik Trnopolja – po tužiocu jednog od tri prijedorska logora, po odbrani 'prihvatnog centra' u kojem je nesrpskim civilima pružana zaštita. Svedok je od kraja maja do kraja jula 1992. godine svakodnevno boravio u Trnopolju.

Hvaleći uslove u Trnopolju, naveo je da su nesrpski civili imali bolju hranu nego srpski čuvari, jer su snabdevani svakodnevno od strane međunarodnog Crvenog krsta. Imali su i ambulantu, a mogli su da odlaze kućama preko dana i vraćaju se uveče. Ponovio je više puta izrečenu tezu odbrane da Trnopolje nije bilo ograđeno žicom, već da se žica vidi jer su strani novinari u leto 1992. godine snimali iz ograđenog prostora. Na pomenutom snimku se vide neuhranjeni mladići, a za jednog od njih svedok tvrdi da je pre rata bolovao od tuberkuloze i da je zato bio mršav. Tvrdi da u Trnopolju "niko nikada nikoga nije povukao za uvo", a kamoli da je bilo ubistava civila. U odnosu na Omarsku i Keraterm, za koje ne spori da su bili logori, uslovi u Trnopolju po svedoku su bili ravni onima u hotelu "Hajat".

Kako je onda došlo do toga da Muslimani koji su bili u Trnopolju to mesto nazivaju logorom? Berić kaže da su mu nakon rata rekli da su u trećim zemljama dobijali različite privilegije ako kažu da su bili u logoru, pa su zato prihvatilištu nadenuli ime koje mu ne pripada.

U unakrsnom ispitivanju tužilac Traldi je sugerisao da su iz Trnopolja civili izvođeni i potom ubijani na drugim lokacijama, a svedok odgovara da je policija odvodila ljude, ali on ne zna jesu li završili u Omarskoj, Keratermu ili na stratištu. U izjavi odbrani Berić je "kategorički izneo" da upravnik logora Slobodan Kuruzović "nikada nikoga nije silovao". Optužba sugeriše da svedok zapravo ne zna šta je upravnik radio noću, a ovaj odgovara da "predratni profesor i šarmantni gospodin" poput Kuruzovića nije imao potrebu da siluje, naročito ne "dame koje su boravile u lošim higijenskim uslovima".