Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočila Mirsada Malagić kojoj su nakon pada srebreničke enklave ubijeni muž i dva sina i više članova šire porodice. Za ubistva u Srebrenici su, po Karadžiću, odgovorni pojedinci koji su iskoristili situaciju da "svedu račune" za ranije razmirice sa poznanicima muslimanske nacionalnosti

Mirsada Malagić je sa mužem i troje djece pod pritiskom lokalnih srpskih vlasti polovinom maja 1992. godine napustila porodičnu kuću u selu Voljavica kraj Bratunca. Spas su potražili u Srebrenici koja je u to vrijeme već bila spaljena i opljačkana od strane srpskih paravojnih formacija.

Postojeće zalihe hrane u Srebrenici su, kaže svjedokinja, ubrzo potrošene tako su njena porodica i druge izbjeglice iz Podrinja "bile osuđene na glad". Bili su prisiljeni da bukvalno "prose" hranu, koju su zatim davali uglavnom djeci.Svjedokinja je između ostalog navela da zbog iscrpljenosti u januaru 1993. godine više nije mogla da hoda, a lokalni ljekar joj je rekao:"Vi ste gladni, vama treba da jedete".

Nju i druge izbjeglice su, kaže svjedokinja, te zime spasili paketi koje je UN padobranima bacao u rejon Srebrenice, a kasnije su počeli stizati i humanitarni konvoji. U početku je dopremano dovoljno hrane, a potom su se količine humanitarne pomoći ponovo svele na minimum. U junu 1995. godine, prema tadašnjim procjenama, u Srebrenici se na pet kvadratnih kilometara nalazilo oko 40.000 gladnih i iznurenih ljudi.

Svjedokinja se 11. jula 1995. godine sa najmlađim sinom i svekrom uputila ka bazi Unprofora u Poročarima, dok su se preostala dva sina, muž i njegova dva brata pridružili koloni koja je kroz šume krenula ka Tuzli. U granatiranju koje je duž puta od Srebrenice do baze Unprofora pratilo izbjeglice Mirsada je ranjena gelerom, ali je ipak uspjela da stigne do Potočara. Ona, svekar i sin su se smjestili u krugu obližnje fabrike za pocinčavanje i tu proveli noć.

Sutradan popodne, 12.jula, svjedokinja je vidjela kako srpski vojnici odvode grupe muškaraca u obližnje kuće iza fabrike. Niko od tih muškaraca se nije vraćao. Dan kasnije, 13. jula u jutarnjim satima vojnici su odvojili njenog svekra i odveli ga u "bijelu kuću". Vidjela je kako su ga natjerali da u dvorištu odbaci stvari koje je nosio sa sobom. Istovremeno, nju i njenog jedanaestogodišnjeg sina su uveli u autobus kojim su zatim odvezeni u pravcu Tuzle.

Posmrtni ostaci njenog muža i jednog sina su 2009. godine idenifikovani i sahranjeni uPotočarima, gdje je dvije godine ranije sahranjen i njen svekar. Sedam dana prije nego što je dobila poziv da svjedoči na suđenju Karadžiću svjedokinja je dobila obavještenje da jepronađeno tijelo i njenog drugog sina. Identifikaciju i druge formalnosti će obaviti nakon povratka kući.

Mirsada Malagić je na kraju svjedočenja rekla da ne odlazi često u porodičnu kuću u Bratuncu jer to nije u stanju psihički da podnese. Ubijaju je samoća i uspomene na život koji je tamo živjela prije 1992. godine sa članovima porodice koje više nema.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju, uz uobičajene izraze "solidarnosti" kada su u pitanju žrtve, nastojao da "upotpuni sliku" onoga što se dešavalo u Srebrenici od izbijanja sukoba do pada enklave u julu 1995. godine i da dokaže da su za ubistva u Srebrenici odgovorni pojedinci koji su iskoristili situaciju da "svedu račune" za ranije razmirice sa poznanicima muslimanske nacionalnosti.

Svjedokinja je, međutim, rekla da ona i druge izbjeglice u Srebrenici nisu smatrale da je bilo ikakvog razloga za osvetu. Ona je, također, odbacila sugestiju o postojanju "muslimanske vojske" koja bi se mogla na bilo koji način porediti sa VRS. Muškarci u Srebrenici su, kako je rekla, bili "sposobni muškarci", ali ne i "sposobni vojnici" jer nisu imali gotovo nikakvo naoružanje i opremu.

Karadžić ovog puta nije insistirao na tezi da je u Srebrenici u zimu 1993. godine bilo dovoljno hrane, te nije pominjao kokoške, koze, ovce i druge domaće životinje i hranu kojih je, po njegovim ranijim tvrdnjama, bilo sasvim dovoljno.

Nakon što je iskaz Mirsade Malagić zaključen na klupu za svjedoke je pozvan istražitelj Tužilaštva Tomaš Blaščik/Tomaš Blaščik, koji je za potrebe suđenja u predmetu "Popović" pripremio knjigu sa skicama i fotografijama lokacija u području Srebrenice, na osnovu videa koji je snimio Zoran Petrović Piroćanac 13. i 14. jula 1995. godine.

Dijeljenje sadržaja