Munira Selmanović iz Novoseoca na Sokocu na suđenju Radovanu Karadžiću opisala kako su srpske snage 22. septembra 1992. godine prognale žene, djecu i starije osobe iz Novoseoca kraj Sokoca, a njihove muževe, očeve i djecu pobile. Na kraju je poručila onome ko je razdvojio te porodice da javno kaže za čiju ljubav je to uradio – svoju ili Karadžićevu

Na suđenju Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine počinjene tokom rata u BiH, svjedočila je Munira Selmanović koja je u septembru 1992. godine zajedno sa ostalim ženama, djecom i starijim osobama protjerana iz Novoseoca na Sokocu gdje je do tada živjela. Muškarci iz sela su ostali u zarobljeništvu srpskih snaga i kasnije ubijeni.

Prema sažetku izjave koju je tužiteljica Hildegard Urc-Rezlaf pročitala u sudnici Muslimani iz tog sela su nakon izbijanja sukoba predali oružje srpskim vlastima koje su ih uvjerile da "bez straha" mogu ostati u svojim domovima i nastaviti normalno živjeti. Uprkos tom obećanju srpske snage su 22. septembra upale u selo i tom prilikom ubile jednu ženu.

Svjedokinja kaže da su srpski vojnici na čelu sa Momčilom Pajićem preostale žene, djecu i starije osobe odveli do linije fronta i protjerali u dio Sarajeva pod kontrolom Armije BiH, a 44 muškarca među kojima su bili i svjedokinjin muž i sin su zadržali uz objašnjenje da im trebaju za "radnu akciju". Oni su kasnije ubijeni, a većina tijela je pronađena poslije rata u masovnoj grobnici na Ivan polju.

Opisujući proces ekshumacije žrtava Selmanović je navela da je sina prepoznala po lančiću, odjeći i kostima. Prilikom iskopavanja tijela svjedokinja je primijetila da je džemper njenog sina s prednje strane ostao netaknut. Prilikom okretanja tijela iz predjela leđa je, kaže, ispalo sedam metaka. U grobnici su pronađena tijela 42 muškaraca iz Novoseoca. Za posmrtnim ostacima muža i nećaka svjedokinja još uvijek traga.

Radovan Karadžić je u unakrsnom ispitivanju nastojao dokazati da su seljani sami tražili da im se omogući evakuacija sela zbog straha od "arkanovaca" i "šešeljevaca". On je, između ostalog, od svjedokinje zatražio da detaljnije objasni kako je prepoznala tijelo svog sina prilikom ekshumacije ukazujući na "različit stepen propadanja" odjeće i obuće koje se žrtve nosile.

Karadžić je na kraju ispitivanja izjavio da "za to selo nije ni čuo do podizanja optužnice", a svjedokinju nastojao uvjeriti da "njegovi prijatelji, poštovaoci i sljedbenici" nikada neće naškoditi nijednom svjedoku niti njihovoj porodici". To je, kako je objasnio, njegova "javna preporuka da se poštuje svaki svjedok", "a pogotovo ako je taj svjedok žrtva".

Svjedokinja je, pak, prije izlaska iz sudnice rekla da i ona želi nešto da javno poruči, i to onome ko je zarobio stanovnike njenog sela i razdvojio žene od muževa i sinova - da kaže "za čiju ljubav je to uradio", da li za svoju ili Karadžićevu?

Dijeljenje sadržaja