Jadranko Prlić, Milivoj Petković, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Valentin Ćorić i Berislav Pušić u sudnici Tribunala

Tužilac Kenet Skot/Kenneth Scott je završnu riječ u predmetu bivših lidera bosanskih Hrvata otvorio podsjećanjem na zločine HVO u Stupnom Dolu,Dretelju i Mostaru 1993. godine. Ti "užasni i tužni" događaji su, po tužiocu, rezultat udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem da se politički i vojno " podjarmii ukloni" muslimansko i drugo nehrvatsko stanovništvo sa dijelova teritorije BiH koji su trebali biti pripojeni Velikoj Hrvatskoj.

Tužilac je indentifikovao četiri ključne tačke udruženog zločinačkog poduhvata.Kao prvo, on je tekao "od vrha prema dolje", odnosno od nacionalističke frakcije HDZ na čelu sa Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Jankom Bobetkom kojoj su se, kako je rečeno, priključila i šestorica optuženih: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić. Svi oni su, rekao je tužilac, bili "arhitekti"tog projekta.

Druga ključna tačka udruženog zločinačkog poduhvata je bilo osvajanje "teritorije" u granicama nekadašnje Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Tu se, po tužiocu, nije se radilo o provođenju neke apstraktne filozofske ideje hrvatstva. Hrvati su, naglasio je Skot, " željeli svoj suvereni prostor, odnosno nekretninu sa granicama", u kojoj je trebalo osigurati hrvatsku demografsku većinu na račun ostalih naroda. I konačno, četvrti element tog zločinačkog poduhvata je bilo "hrvatstvo", što se ogledalo u potrebi da se osigura da taj teritorij"izgleda, zvuči i osjeća se kao hrvatski".

Tužilac je podsjetio na izjavu Jadranka Prlića uoči podizanja optužnice protiv njega i ostale petorice bivših lidera bosanskih Hrvata, u kojoj je rekao da je plan za Herceg Bosnu bio usvojen, proglašen i podržan u Zagrebu, te da su zločini počinjeni i da je za njih odgovoran vojni segment HVO. On je na jednom sastanku u junu 1998. godine rekao da je provodio samo ono što mu je Tuđman govorio. Slobodan Praljak je svjedočeći u svoju odbranu tvrdio da je provodio politiku hrvatske države, dok je Milivoj Petković tvrdio da je slušao naređenja civilnih vlasti Herceg Bosne, odnosno Mate Bobana, Jadranka Prlića i suoptuženog Brune Stojića.

Nakon što je podsjetio na Tuđmanove teritorijalne težnje prema BiH i njegov doprinos stvaranju Herceg Bosne kao instrumenta za realizaciju tog plana, tužilac je objasnioulogu Mate Bobana u preuzimanju rukovodeće uloge najprije u HDZ BiH, a potom i vlasti u 30 opština koje su Hrvati smatrali svojim iako su, kako je naglasio, imali većinu samo u 12 od tih opština. "To je samo po sebi bio akt progona", primijetio je tužilac.Nakon toga u sudnici je emitovan dokumentarni film britanske televizije "Chanell 4" o nastajanju Herceg Bosne i njenim glavnim akterima.

U vrlo detaljnom prikazu događaja od osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosna do izbijanja sukoba između HVO i Armije BiH u drugoj polovini 1992. godine tužilac se posebno osvrnuo na sporazum o prijateljstvu između Izetbegovića i Tuđmana, potpisan 27. jula 1992. godine. Tuđman je, po tužiocu, na tom sastanku pokušao ostvariti tri cilja – da legalizuje prisustvo HV na teritoriji BiH, da osigura HVO ravnopravan položaj u oružanim snagama BiH i dobije garancije da će Herceg Bosna biti priznata kao zaseban entitet. Umjesto toga, Izetbegović je prihvatio samo da HVO postane dio oružanih snaga pod jedinstvenom komandom sa Armijom BiH. Tužilac je podsjetio da je Praljak na sastanku sa Ratkom Mladićem 5. novembra 1992. godine rekao da ne postoji nikakav dogovor s Izetbegovićem i da je sporazum o prijateljstvu samo "mrtvo slovo na papiru". Godinu dana kasnijeto je u jednoj prilici potvrdio i sam Tuđman, rekavši da između njega i Izetbegovića nije bilo nikakvog stvarnog dogovora.

Neuspjeh na tom sastanku Tuđmana je, po tužiocu, doveo u dilemu – ili se mirno povući iz projekta priključenja Herceg Bosne Hrvatskoj ili poduzeti nove korake. Nažalost, odlučio se za drugu soluciju koja je BiH gurnula u još jedan rat koji je, po optužbi, počeo sukobima u Prozoru.