Radovan Karadžić u unakrsnom ispitivanju dr. Jusefa Hadždira osporavao podatke o 16.000 povrijeđenih i hiljadu poginulih stanovnika Dobrinje tvrdeći da se u svjedokovoj izjavi navodi mnogo ličnih "utisaka" a ne stvarnih podataka. Po svjedoku, ne radi se o utiscima nego "realnosti" sarajevske opsade, a posebno Dobrinje gdje je bilo slučajeva da su djeca od sedam ili osam godina ubijena snajperskim hicima ravno u srce

"Bila je to jedna tuga, ljudi su bili puni beznađa, toliko mladih ljudi a nikoga nisam vidio da se smije, užas jedan". Tim je riječima dr. Jusef Hadžir/Youssef Hajir, glavni hirurg improvizovane ratne bolnice na Dobrinji, opisao situaciju koja je vladala u tom sarajevskom naselju, gotovo u potpunosti okruženom srpskim snagama.

Podatak koji je dr. Hadžir iznio u svojoj knjizi objavljenoj nakon rata da je u bolnici na Dobrinji liječeno 16.000 ljudi Karadžiću se čini "preuveličanim". Ukazivao je da je jedan dio tih ljudi povrijeđen prilikom prolaska kroz Dobrinju radi izlaska ili ulaska u grad kroz tunel ispod aerodromske piste. Dr. Hadžir je to potvrdio, napomenuvši da je prolazak kroz taj improvizovani objekat bio "opasan i mučan".

Karadžić je nastojao pokazati da je tunel bio "frekventan" te da je njegova glavna svrha bila snabdijevanje protivničke vojske i povezivanje snaga u Sarajevu sa drugim područjima pod kontrolom Armije BiH. Dr. Hadžir je rekao da je kroz tunel prolazila vojska, ali i veliki broj civila koji su išli u nabavku u hrane ili iz nekih drugih razloga. No, napomenuo je, "niko tamo nije išao radi svog ćejfa".

Karadžić je, također, ustvrdio da je srpska stana tokom cijelog rata nudila da se otvori koridor za civilni saobraćaj, ali da to nije željela Armija BiH. On je sugerisao da je dr. Hadžir u izjavi tužilaštvu iznio mnogo ličnih utisaka, ali da to u stvarnosti nije tako bilo. Kao primjer je citirao dio svjedokove izjave da je "imao utisak da su Srbi željeli samo da ubijaju i da zato nisu preuzeli Dobrinju".

"Ali kako objasniti hermetičko zatvaranje grada i istovremeno pucanje na grad", odgovorio je svjedok, navodeći da je Dobrinja bilo isključivo stambeno naselje. "Kako možete pucati, a znate da tu postoje djeca, stari ljudi i žene koji su nemoćni?", upitao je dr. Hadžir optuženog, navodeći da je bilo djece stare tek sedam ili osam godina koja su bila pogođena snajperskim metkom direktno u srce. "Nisu to impresije već skup činjenica koje se dešavaju oko vas", zaključio je svjedok.

Karadžić kaže da "dijeli zgražanje" dr. Hadžira nad takvim incidentima i tvrdi da je lično "osudio i tražio istrage" u slučajevima otvaranja vatre na civile, ali sumnja da je samo na Dobrinji bilo 1.000 stradalih civila tokom 1.200 dana opsade jer je, po njemu, "bilo mjeseci" kad niko nije stradao. Dr. Hadžir se složio da brojke nisu precizne i da je žrtava bilo "možda više, a možda i manje", ali je dodao da je u bolnicu svakodnevno dovoženo između deset i petnaest povrijeđenih.

Navodeći da je u Sarajevu tokom rata živjelo između 50 i 70 hiljada Srba, Karadžić je svjedoka upitao da li vjeruje da bi "mi njih maltretirali samo zato da bi naškodili drugoj strani". "Praksa pokazuje da tako bilo", odgovorio je svjedok, ukazujući da su i mnogi Srbi stradali od artiljerijske i snajperske vatre sa položaja VRS.

Suđenje Radovanu Karadžiću se nastavlja sutra iskazom novog svjedoka.

Dijeljenje sadržaja