Dokazni postupak odbrane sedmorice oficira vojske i policije bosanskih Srba optuženih za zločine u Srebrenici i Žepi 1995. godine otvoren uvodnim izlaganjem branioca prvooptuženog Vujadina Popovića i svedočenjem Momčila Krajišnika


U Srebrenici nije bilo genocida iako je neosporno bilo žrtava čiji tačan broj još nije utvrđen, tvrdi odbrana Vujadina Popovića bivšeg načelnika bezbednosti Drinskog korpusa VRS koji se zajedno sa još šestoricom oficira vojske i policije bosanskih Srba tereti za zločine počinjene u Srebrenici i Žepi u leto 1995. godine.

Osim negiranja genocida, beogradski advokat Zoran Živanović je u uvodnoj reči osporavao i status Srebrenice kao zaštićene zone UN. Suprotno odredbama rezolucije Saveta bezbednosti iz marta 1993. godina srebrenička enklava, tvrdi odbrana, nikada nije demilitarizovana i u njoj je ostalo oko šest hiljada naoružanih pripadnika Armije BiH. Pošto se s tim snagama više od dve godine neuspešno borila, VRS je, tvrdi Popovićeva odbrana, u leto 1995. preduzela "potpuno legitimnu" operaciju pod službenim imenom "Krivaja 95".

Takođe legitimno je, po njemu, bilo i "hapšenje" muškaraca u Potočarima za koje se sumnjalo da su zapravo bili pripadnici armije BiH. Mnogi od vojnika Armije BiH koji su napustili Srebrenicu uoči ulaska Mladićevih snaga su, prema Živanoviću, "skinuli uniforme i pomešali se sa civilima", te su po njemu potpuno neprihvatljive "optužbe o razdvajanju muškaraca od žena i dece" u Potočarima 11. i 12. jula 1995. godine. Popovićev branilac, dalje, tvrdi da nije postojala namera da se unište svi Muslimani iz enklave na šta, po njemu, jasno ukazuje činjenica da na kolonu muškaraca koja se, umesto u Potočare, kroz šumu, uputila ka Tuzli, "na početku nije otvarana vatra".

Među video snimcima kojima je nastojao da potkrepi svoje teze branilac je pokazao i odlomke američkog dokumentarnog filma "Rat koji se mogao izbeći", u kojem se kroz izjave vodećih predstavnika međunarodne zajednice iz tog perioda sugeriše da su za početak rata u bivšoj Jugoslaviji uz zapadne sile, odgovorni i ekstremni potezi tadašnjih rukovodstava Hrvatske Slovenije i BiH, dok je rukovodstvo bosanskih Srba "učinilo sve da se rat spreči".

Jedan od takvih poteza je, prema odbrani, i formulisanje "šest strateških ciljeva srpskog naroda u BiH" iz maja 1992. godine za koje tužilaštvo tvrdi da predstavljaju dokaz kako je zločin nad bosanskim Muslimanima bio unapred planiran. Da bi to osporio branilac je kao prvog svedoka odbrane izveo Momčila Krajišnika nekadašnjeg predsednika skupštine bosanskih Srba, čiji je predmet, nakon presude na 27 godina zatvora zbog etničkog čišćenja Bošnjaka i Hrvata iz BiH, nalazi u žalbenom postupku.

Krajišnik tvrdi da su strateški ciljevi bosanskih Srba zapravo proistekli iz plana međunarodne zajednice da se okonča sukob u bivšoj Jugoslaviji poznatijeg po imenu njegovog tvorca, portugalskog diplomate Kutilijera kao i iz stava Alije Izetbegovića da treba obezbediti "propusnost granica BiH" prema Srbiji odnosno Hrvatskoj kako bi se obezbedila slobodna komunikacija bosanskih Hrvata i Srba sa svojim "maticama".

Branilac je posebno ukazao na treći i šesti strateški cilj prema kojima je trebalo "uspostaviti koridor uz reku Drinu" - koja deli Srbiju od BiH- i istovremeno je eliminisati kao granicu između dva svijeta". Ne samo da su ti ciljevi proistekli iz neuspelog Kutiljerovog plana već su inkorporirani i u mirovne sporazume iz Dejtona kojima je rat u BiH i okončan. Pred kraj današnje rasprave unakrsno ispitivanje prvog svedoka odbrane započeo je tužilac Džulijan Nikols/Julian Nicholls.

Dijeljenje sadržaja