Kakve su opcije Slobodana Miloševića, Milana Milutinovića i ostalih, nakon što su protiv njih podignute optužnice Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju?

Predsjednik Slobodan Milošević nikada nije oskudijevao u motivima za učvršćivanje lične vlasti. Od kako je, međutim, postao "optuženi Slobodan Milošević", dobio je još jedan, vrhunski, motiv da se po svaku cijenu održi na vlasti. Samo ga vlast, naime, može zaštititi od polaganja računa, svejedno da li u Hagu ili u Beogradu.

Tužilac Luiza Arbur (Louise Arbour) je, prošle sedmice, priznala da je optužnica pripremana u žurbi, kako bi osujetila stvarne ili pretpostavljene planove da se optuženi - sami ili uz pomoć drugih - faktički stave izvan domašaja međunarodne pravde. Nakon što su nalozi za hapšenje, zajedno sa sudskim nalogom za zamrzavanje računa optuženih, poslati u nekih 185 zemalja svijeta, takva faktička mogućnost je gotovo, mada ne i sasvim, isključena.

Legalno, takva mogućnost nikada nije ni postojala. "Koliko ja poznajem zakon " - skromno je prošle sedmice izjavila Arbur - "ne postoji pravni mehanizam kojim bi se optuženima mogao garantovati imunitet od krivičnog progona". Osim ukoliko, dodala je, Savjet bezbjednosti ne promjeni ili ukine Statut ili raspusti čitav Tribunal.

Međutim, čak i ako bi Tribunal bio sutra raspušten, Milošević ,ili bilo koji drugi optuženi za ratne zločine, ne bi mogao da bude apsolutno bezbjedan. Ratni i zločini protiv čovječnosti, naime, ne zastarijevaju, a nadležnost za njihovo gonjenje je univerzalna, što će reći da bi se optuženima, teorijski, moglo suditi u bilo kojoj zemlji svijeta. Da ta teorija nije daleko od prakse, svjedoči slučaj bivšeg čileanskog diktatora Pinočea (Pinochet), koji u Engleskoj čeka na izručenje Španiji. A Pinočeu se sve to događa samo na osnovu krivične prijave jednog španskog sudije, dakle bez formalne optužnice bilo kakvog, a kamo li međunarodnog, krivičnog suda.

Imajući u vidu Pinočeov presedan, Milošević i ostali ne bi mogli da budu apsolutno bezbjedni čak ni ukoliko bi tužilac haškog Tribunala povukla optužnicu i naloge za hapšenje i javno saopštila da odustaje od njihovog gonjenja. Tužilaštvo je to učinilo u slučajevima desetak bosanskih Srba i Hrvata (optuženih za zločine u logorima Omarska i Keraterm, kao i u Lašvanskoj dolini), ali je u slučaju Miloševića takav obrt malo vjerovatan. No, čak i da dođe do takvog obrta, on ne bi spriječio nekog bosanskog, hrvatskog ili albanskog sudiju da zatraži njegovo hapšenje i izručenje od, recimo, Grčke, Kipra ili Belorusije... ukoliko bi se jednom u budućnosti on tamo našao u službenoj ili privatnoj posjeti.

Jedini način da se Milošević i njegovi saučesnici, tj. saoptuženi, trajno zaštite od izlaganja takvim neprijatnostima, jeste da pred haškim Tribunalom dokažu svoju nevinost. Da, naime, dokažu da albansko stanovništvo Kosova nije "prisilno deportovano" - kako to tvrdi tužilac - već se samo, ili uz pomoć brižnih vlasti, sklanjalo u Albaniju i Makedoniju pred vazdušnim udarima NATO. Kao i da one stotine ili hiljade poginulih kosovskih Albanaca - među kojima su i dvogodišnje djevojčice i dječaci i devedesetogodišnji starci - nisu žrtve "sistematskih i rasprostranjenih" masakra - kako to tvrdi Arbur - već "teroristi OVK "ubijeni u sukobu sa legalnim snagama SRJ i Srbije.

Ako postoji izlaz on je, dakle, u Hagu. S tim što bi optuženi trebalo da se tamo pojave dok su još na vlasti. Jer bi, jednom kada izgube vlast, njihovim sadašnjim podanicima moglo pasti na pamet da su jednokrevetne ćelije zatvora u Scheveningenu i pošteno suđenje pred Međunarodnim sudom, koji kao najtežu kaznu može da izrekne doživotni zatvor "nezaslužena milost" za one koji su ih uveli u katastrofu biblijskih razmjera.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja