Ili se ovoga puta hapšenje bivšeg vođe bosanskih Srba zaista sprema, ili su, u vrijeme ljetne nestašice, zapadnim medijima ponovo potrebne tiražne priče?

Kao i svih posljednjih pet godina od podizanja optužnice protiv Radovana Karadžića, i ovog ljeta njegovo hapšenje postaje dežurna tema mnogih uglednih zapadnih medija. I ovoga ljeta, takođe, lista pretpostavki o njegovom utočištu, planovima za prebjeg ili šansama za hapšenje - ostala je nepromijenjena. Čak ni, navodno, najbolje obaviješteni nemaju novih ideja o tome gdje bi Karadžić u ovom času mogao slušati ili čitati polemike o njegovom slučaju - negdje u blizini Pala, u podzemnom vojnom skloništu u Han Pijesku, negdje oko mjesta porijekla u Crnoj Gori, negdje u Srbiji, negdje u Rusiji, na Kubi ili u Kolumbiji.

Najmirniji svih ovih godina nagađanja mogao bi biti prvi glavni tužilac Haškog tribunala, Južnoafrikanac Ričard Goldston (Richard Goldstone) koji je objavljujući optužnicu protiv Karadžića 1995. godine izjavio da je bivši vođa ekstremnog dijela bosanskih Srba, "ma gdje da se nalazio, od momenta podizanja javne optužnice, zapravo osuđenik na doživotni zatvor pod vedrim nebom sve dok dobrovoljno ne doputuje u Hag (Den Haag), ili dok ne bude uhapšen". Sa političko-psihološkog stanovišta, Goldston je u pravu - Karadžić je izopšten iz javnog života, njegovi su računi u inostranstvu navodno blokirani, a dobrog sna zasigurno ne može imati. Rane žrtava njegovog šovinizma, međutim, time nisu kompenzirane, pravda nije zadovoljena.

Posljednjih dana, ponovo se pojačava pritisak javnoga mnijenja u zemljama NATO da se Radovan Karadžić uhapsi. I ovoga puta se razrađuju različiti pristupi tom problemu. Londonski Dejli Telegraf/ Daily Telegraph objavio je početkom nedjelje da su Francuzi ti koji su blokirali akcije britanskih specijalaca koji su imali nalog da uhapse ovog optuženika. Službeni Pariz se, međutim, ni do danas na molbu agencije SENSE nije oglasio. Mnogi zapadni analitičari, među kojima je i direktor Bosanskog instituta u Londonu, Kvintin Hoar (Quintin Hoare) smatraju da se razlozi za izbjegavanje hapšenja Radovana Karadžića nalaze u samoj genezi Dejtonskog sporazuma, jer je legitimitet postdejtonske BiH najvećim dijelom baziran na entitetima kreiranim na nacionalnim temeljima. Da je odlučeno drugačije, kreatori Dejtona bi, smatraju isti izvori, morali odmah nakon potpisivanja sporazuma, ukloniti s vlasti većinu tadašnjih i današnjih rukovodilaca, a neki od njih bi morali po automatizmu biti i uhapšeni.

Drugi razlog za izbjegavanje hapšenja, prema dobro obaviještenim izvorima pri NATO, je oprez saveznika jer se strahuje od prevelikog broja ljudskih žrtava, prije svega u vlastitim redovima. Prema jednoj vojno-obavještajnoj analizi od prije godinu dana, nije isključeno da prilikom hapšenja Karadžića pogine i više od 200 ljudi. Iako takve procjene mnogi zapadni analitičari smatraju preuveličavanjem moći Karadžićeve tjelesne garde, većina najjačih članica NATO uključujući i Sjedinjene Američke Države, do sada nije bila spremna ući u operaciju koja bi okončala petogodišnje rasprave o nužnosti Karadžićevog hapšenja.

Iz novog talasa javne debate o ovoj temi, najrealniji je sljedeći zaključak: ili se hapšenje bivšeg lidera ekstremnog dijela bosanskih Srba, ovoga puta zaista sprema, ili su u vrijeme ljetnog zatišja zapadnim medijima potrebne tiražne priče.

Zekerijah Smajić

Dijeljenje sadržaja