Ako se zastrašivanje pojedinaca koji su spremni na saradnju sa Tribunalom u Bosni i Hrvatskoj može pripisati "privatnoj inicijativi" osoba koje su na neki način upletene u ratne zločine, takvo zastrašivanje u Srbiji sve više postaje deo državne politike

Sve države su obavezne da sarađuju sa Haškim tribunalom, a ukoliko to ne čine izlažu se riziku međunarodne izolacije. Pojedinci nemaju takvu međunarodno pravnu obavezu, ali se - ukoliko sarađuju sa Tribunalom - izlažu rizicima da budu uhapšeni (poput dve grupe osumnjičenih za navodna kidnapovanja Stevana Todorovića i Dragana Nikolića); ubijeni (poput Milana Levara u Gospiću); ili da budu podvrgnuti pritiscima i pretnjama (poput brojnih svedoka iz Bosne, kojima je zaprećeno da bi im se moglo dogoditi "nešto loše" ukoliko haškim istražiteljima kažu "više nego što bi smeli".)

Stepen rizika kojem se izlažu pojedinci koji sarađuju sa Tribunalom obrnuto je srazmeran spremnosti država da ispunjavaju svoje međunarodno pravne obaveze prema haškom sudu. Rizik po pojedince je, naime, utoliko veći, ukoliko su njihove države manje spremne da sarađuju.

Budući da su Bosna i oba njena entiteta, a u poslednje vreme i Hrvatska, barem deklarativno za punu saradnju sa Tribunalom, pojedinci iz tih zemalja rizikuju "privatnu osvetu" osoba koje se osećaju ugroženim njihovim svedočenjima. To se, po svemu sudeći, dogodilo Milanu Levaru: motiv da ga "ućutkaju" mogli su da imaju svi koji su se osetili ugroženi njegovim intervjuima sa haškim istražiteljima, u kojima je govorio o zločinima koji su 1992. izvršeni nad Srbima u regionu Gospića.

Levar je prvi potencijalni svedok optužbe koji je "ućutkan" na tako drastičan način- podmetnutom bombom. U tužilaštvu, međutim, ukazuju na "prilično česte pokušaje" zastrašivanja svedoka iz Bosne pretnjama da će se njima, ili njihovim najbližima, dogoditi "nešto loše" ukoliko budu sarađivali sa istražiteljima. Takvim su vidovima zastrašivanja, kažu u tužilaštvu, podjednako skloni pojedinci iz redova bosanskih Srba i Hrvata.

Ako se zastrašivanje pojedinaca koji su spremni na saradnju sa Tribunalom u Bosni i Hrvatskoj može pripisati "privatnoj inicijativi" osoba koje su na neki način upletene u ratne zločine, takvo zastrašivanje u Srbiji sve više postaje deo državne politike. Što je i razumljivo, imajući u vidu da su vodeće ličnosti tamošnjeg režima – na
čelu sa predsednikom Miloševićem - optužene za ratne zločine i predmet su međunarodnih poternica. Razumljivo je, otuda, da takav režim nastoji da, najblaže rečeno, "obeshrabri" saradnju svojih građana sa Tribunalom, ili je čak - ukoliko drugačije ne bude išlo - kriminalizuje.

O takvom "trendu" ne svedoče samo hapšenja dveju grupa osumnjičenih da su - za nagradu - "kidnapovali" i predali SFOR-u Stevana Todorovića i Dragana Nikolića, optužene bosanske Srbe koji su u Srbiji potražili "utočište" od međunarodne pravde. O tome, takođe, svedoči i sve žešća kampanja protiv Nataše Kandić i ostalih malobrojnih pojedinaca koji se usuđuju da javno podrže aktivnosti Tribunala na individualizaciji krivice za zločine koji su, navodno, počinjeni "u ime nacije." Režimu, jasno, takva individualizacija ne odgovara: u njegovom je interesu da krivica ostane "opšta", to jest ničija.

"Kada države ne ispunjavaju svoju međunarodnu obavezu saradnje" - kaže sa SENSE zamenik glavnog tužioca Grejem Bluit/Graham Blewitt - "ne ostaje nam drugo nego da se obratimo pojedincima u toj državi koji hoće da deluju u skladu sa zakonom i da pomognu Tribunalu u ostvarenju njegovog mandata: progonu najodgovornijih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na prostoru bivše Jugoslavije."

Osuđujući sve oblike zastrašivanja pojedinaca koji su spremni da sarađuju sa Tribunalom, a posebno "zastrašivanja koja se sprovode kao deo državne politike", Bluit dodaje da je Tribunal u stanju da takvim osobama - ukoliko one to žele - obezbedi adekvatnu zaštitu. Ukazujući da Tribunal "raspolaže različitim oblicima zaštite" za osobe koje bi mogle da budu ugrožene zbog svoje saradnje ne samo sa optužbom, već i sa odbranom optuženih, Bluit ne želi da otkriva detalje kako ne bi ugrozio metode koji se u tome primenjuju. Podstaknut tragičnom sudbinom Milana Levara - koji je u hrvatskim medijima javno govorio o tome šta je rekao haškim istražiteljima - Bluit kao "prvi stepen zaštite" ističe "čuvanje tajne o takvoj saradnji". I izražava uverenje da različiti metodi zastrašivanja - kako "privatni" tako i oni "državni" – neće pokolebati sve brojnije pojedince koji su, uprkos rizicima, spremni da pomognu Tribunalu u ostvarivanju njegove misije: individualizaciji krivice, kako ona ne bi ostala kolektivna.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja