Kako je, u unakrsnom ispitivanju, tužilac osporavao kredibilitet svedoka Miloševićeve odbrane, dokazujući da je bivši policijski inspektor iz Uroševca bio “šraf u mehanizmu policijske države koja je sprovodila politiku optuženog na Kosovu” i bezuspešno pokušala da “prikrije tragove zločina u Račku.”


Do svedoka odbrane Dragana Jašovića Slobodan Milošević je, kako je rekao tokom glavnog ispitivanja krajem aprila, došao “ljubaznošću gospodina Najsa/Nice”, koji mu je skrenuo pažnju da je bivši policijski inspektor iz Uroševca, svjedočeći na suđenju trojici pripadnika OVK, iznosio podatke koji bi mogli da budu značajni za odbranu bivšeg predsednika Srbije i Jugoslavije.

Imajući u vidu kako se u protekla tri dana odvijalo unakrsno ispitivanje Dragana Jašovića, kao i sklonost optuženog teorijama zavere, ne bi bilo preveliko iznenađenje ako bi, u nastavku postupka, Milošević “g. Najsa” optužio da mu je “podmetnuo” ovog svedoka.

Osim što je ponudio dokaze o prebijanjima, torturi, elektrošokovima i ubistvima Albanaca privođenih na saslušavanje u policijsku stanicu u Uroševcu, kao i o učešću samog svedoka u nekim od takvih incidenata, tužilac je u unakrsnom ispitivanju nastojao da pokaže na koji je način inspektor Jašović, nakon događaja u Račku 15. januara 1999., godine učestvovao u prikrivanju i pravdanju zločina.

Jašovićeva uloga je, prema tužiocu, bila da pribavi izjave kosovskih Albanaca u kojima će se žrtve iz Račka prikazati kao pripadnici OVK. Već dan nakon događaja, 16. januara 1999., Jašović je dobio izjavu jednog šesnaestogodišnjaka u kojoj je čak 10 žrtava iz Račka identifikovano kao “pripadnici takozvane OVK.” Sledećeg dana, 17. januara, Jašović je uzeo izjavu od Muhadina Đeljadinija u kojoj se detaljno opisuju okolnosti i lokacija pogibije lokalnog komandanta OVK Sadika Mujote, njegove maloletne ćerke i još četvorice navodnih terorista, u dvorištu zgrade u kojoj se nalazio štab OVK. Uprkos detaljnosti izjave koju je uzeo, Jašović nije znao da objasni li je Đeljadini bio očevidac tog događaja ili je o njemu od nekog čuo, niti je umeo da odgovori na pitanje sudije Bonomija/Bonomy u kakvu je svrhu uzimao te izjave budući da se takve kakve su, po oceni sudije, ne mogu koristiti u svrhe krivičnog gonjenja.

Tu, međutim, nije bio kraj Jašovićevim nevoljama. Istražitelji tužilaštva su nedavno pronašli pomenutog Đeljadinija i uzeli od njega izjavu o okolnostima pod kojima je u januaru 1999. potpisao dokument koji je u Hag doneo Jašović. Đeljadini tvrdi da ga je Jašović pretukao policijskom palicom i da je bio prinuđen da potpiše izjavu, iako je znao da neki od ljudi koji su tu navedeni nisu bili članovi OVK. Jašović, međutim, tvrdi da to nije istina i dodaje kako “razume čoveka” što sada to negira, jer bi u suprotnom mogao da ima problema. Na isti način Jašović je odbacio izjave ostalih Albanaca koji su istražiteljima tužilaštva govorili o načinu na koji je inspektor SUP-a Uroševac uzimao njihove iskaze.

Osim Đeljadinijeve i drugih izjava, međutim, tužilac je Jašoviću pokazao i fotografije leševa dvojice ljudi za koje se tvrdi da su poginuli u dvorištu štaba OVK, a oni su zapravo ubijeni u jaruzi na brdu iznad sela, u kojoj je pronađeno više od 20 tela. Jašović nije umeo da objasni kako su ti leševi stigli do jaruge na brdu. Kao što, ni danas, nije umeo da objasni kako se svi koji su izvedeni iz kuće Sadika Osmanija i odvedeni do jaruge u kojoj su ubijeni, u izjavama koje je prikupio navode kao “pripadnici takozvane OVK”, dok se isto tvrdi samo za jednu od 34 osobe koje je policija otkrila u kući Drite Emini i naredila im da krenu prema jaruzi, ali su oni uspeli da pobegnu.

Pred Miloševićem je težak zadatak da u dodatnom ispitivanju rehabilituje svog svedoka i ospori tužiočevu tezu da su inspektor Jašović, njegov šef Janičević, istražni sudija Marković, zatim komandant napada na Račak major Radosavljević, njegov pretpostavljeni general Đorđević... i “drugi koji su radili za ovog optuženog... delovali kao obični kriminalci pokušavajući da prikriju tragove zločina koji se ničim ne može opravdati, ali u tome nisu uspeli.”

Dijeljenje sadržaja