Kako se nepisano pravilo oslobađanja osuđenih ratnih zločinaca nakon odsluženja dve trećine zatvorske kazne primenjuje u tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, a kako u Specijalnom sudu za Sijera Leone?

Činjenicu da se osuđeni za ratne zločine gotovo automatski oslobađaju nakon izdržane dve trećine kazne, u Tribunaluobjašnjavaju potrebom "jednakog tretmana" osuđenika međunarodnih krivičnih sudova. U početku, pravilo "dve trećine" je važilo samo u Haškom tribunalu, ali je nakon nekoliko godina prihvaćeno i od Tribunala za Ruandu, a primenjuju ga i drugi sudovi poput, recimo, Specijalnog suda za Sijera Leone.

Svi osuđenici međunarodnih krivičnih sudova su, dakle, ravnopravni, ali su neki, ipak, "ravnopravniji". A "najravnopravniji" su, zbog načina na koji se primenjuje pravilo "dve trećine", osuđenici Tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, o čijem prevremenom oslobađanju sada odlučuje isti Mehanizam za međunarodne krivične sudove.

Pogledajmo, na primer, kako je pravilo "dve trećine" primenjeno u nedavnoj odluci sudije Vakija/Waki, predsednika Specijalnog suda za Sijera Leone (SCSL), u predmetu Moinina Fofane, osuđenog na 15 godina zatvora za zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja.

Prvo, u slučaju SCSL radi se o "uslovnom prevremenom oslobađanju", a ne "bezuslovnom", kao u Tribunalima u Hagu i Aruši, gde kažu da nemaju ni "pravnih ni materijalnih kapaciteta" da kontrolišu ponašanje i postupke oslobođenih ratnih zločinaca.

Drugo, prevremeno oslobađanje tribunalovih osuđenika je, praktično, ravno pomilovanju, odnosno opraštanju trećine izrečene kazne. U slučaju SCSL, osuđenik se prevremeno oslobađa iz zatvora kako bi "ostatak kazne služio negde drugde" i to pod vrlo striktnim uslovima.

Dalje, dok pri odlučivanju o prevremenom oslobađanju predsednici Tribunala u Hagu i Aruši, odnosno sada zajedničkog Mehanizma za međunarodne sudove, uzimaju u obzir mišljenja tužilaštva, sekretarijata suda i zatvorske uprave, u SCSL su našli "pravne i materijalne kapacitete" da pribave mišljenje kako lokalne zajednice u koju se osuđenik vraća, tako i stav žrtava i svedoka zločina.

U konkretnom slučaju, anketirane žrtve i svedoci su se gotovo jednoglasno izjasnili protiv prevremenog oslobađanja, dok je za njega bilo dve trećine predstavnika lokalne zajednice, od kojih su neki ukazali da je Fofana za njih "heroj, a ne zločinac." Što je, kako će se videti, sudija Vaki uzeo u obzir pri određivanju uslova prevremene slobode.

A uslovi su sledeći:

Prvo, pre nego što bude oslobođen, Fofana će u zatvoru u Ruandi, gde izdržava kaznu, morati da pohađa šestomesečni "kurs" koji će mu pomoći u razumevanju prirode i težine zločina za koje je osuđen, kao i u shvatanju da legitimni cilj za koji tvrdi da se borio... ne opravda korišćenje nezakonitih sredstava. Isti "kurs" bi trebalo da mu pomogne da prihvati svoju odgovornost kao lidera jedne od strana u sukobu.

Nakon što mu sekretarijat suda i zatvorske vlasti izdaju "diplomu", odnosno potvrde da je sve to shvatio i prihvatio, Fofana će pre izlaska iz zatvora morati javno da uputi izvinjenje žrtvama, prizna krivicu i ispolji žaljenje zbog patnji koje je naneo drugima.

Dalje, Fofana će morati da se obaveže i na poštovanje zabrane kontakta sa žrtvama i svedocima, "časno i nenasilno ponašanje", kao i da se neće angažovati u lokalnoj politici niti u tajnim dogovorima za izazivanje nereda. Konačno, najmanje dva puta mesečno mora se javljati nadležnim vlastima, a sekretarijat suda će čestim posetama kontrolisati da li Fofana poštuje uslove. U slučaju da ih prekrši, predsednik SCSL može u svakom trenutku da naloži njegovo hapšenje i povratak u zatvor, na "dosluženje" pune kazne.

Toliko o "jednakom tretmanu" osuđenika međunarodnih krivičnih sudova, toliko priraslog srcu onih koji odlučuju o prevremenom oslobađanju ratnih zločinaca iz Ruande i bivše Jugoslavije.

Dijeljenje sadržaja