O traumama i patnjama preživjelih Srebreničana na suđenju Ratku Mladiću svjedočila psihoterapeutkinja iz Tuzle Teufika Ibrahimefendić. Tugovanje, duboka bol i neizvjesnost što mnoge od žrtava još uvijek nisu pronađene i identifikovane, i nemogućnost da se otpočne normalan proces "žalovanja" za izgubljenim članovima porodice, kao i nejasne okolnosti u kojima su izgubili živote samo su neke od karakteristika trauma preživjelih koje dr Ibrahimefendić naziva "srebrenički sindrom"

Psihoterapeutkinja iz Tuzle Teufika Ibrahimefendić svjedočila je na suđenju Ratku Mladiću o traumama sa kojima se suočavaju preživjeli članovi porodica stradalih u Srebrenici u julu 1995. godine. Glavna karakteristika njihovih trauma koje dr. Ibrahimefendić naziva "srebrenički sindrom" su tugovanje i duboka bol što mnoge od žrtava još nisu pronađene i identifikovane, usljed čega i nakon 18 godina žive u stanju neizvjesnosti i konfuzije.

O traumama i patnjama preživjelih iz Srebrenice dr. Ibrahimefendić, terapeut organizacije "Viva – žene" iz Tuzle, prvi put je svjedočila 2000. godine na suđenju generalu Radislavu Krstiću, osuđenom na 35 godina zatvora za pomaganje i podržavanje srebreničkog genocida. Transkript tog svjedočenja je uveden u dokaze i u Mladićevom predmetu, kojeg optužnica također tereti za genocid u Srebrenici, počinjen pod njegovom komadnom nakon zauzimanja grada 11. jula 1995. godine.

Nemogućnost da sahrane ubijene članove svojih porodica, kaže svjedokinja, preživjele Srebreničane drži "zaleđene u prošlosti" i sprečava ih da se suoče sa gubitkom i otpočnu proces "žalovanja". S druge strane, kod članova porodica čiji su mrtvi pronađeni i identifikovani prisutan je stalni osjećaj tuge i nejasnoće oko okolnosti u kojima su njihovi najmiliji izgubili život – da li su bili gladni, žedni, da li ih je bilo strah i tako dalje. Potrebne su im informacije i istina, kao i podrška zajednice u kojoj žive, razumijevanje i priznanje njihove patnje kako bi povratili izgubljeno povjerenje.

Od 2003. godine kada su počela prva ukopavanja identifikovanih žrtava iz Srebrenice psihičko stanje preživjelih, po riječima svjedokinje, stalno oscilira. U njihovim životima ponekad ima i smijeha, ali "sve je nekako pomiješano sa smrću". Lijepi događaji, kao što je rođenje unučeta, su uvijek u sjeni onoga što se dogodilo u ljeto 1995. godine i praćeni su žalom što njihovi najmiliji nisu s njima. "Ja im stalno nudim život, a oni meni smrt", kaže Ibrahimefendić.

Preživjeli Srebreničani, rekla je svjedokinja, konstantno žive rascijepljeni između želje da se vrate u Srebrenicu i otpora povratku zbog preživljenih trauma. Mladićev advokat Branko Lukić je u unakrsnom ispitivanju pokušao da tu traumu pripiše nostalgiji kakvu osjećaju mnogi koji su odlučili da promijene mjesto boravka iz ekonomskih razloga. Svjedokinja ga je, međutim, podsjetila da Srebreničani nisu "dobrovoljno" otišli, nego da su na to bili natjerani.

Nakon što je iskaz dr. Ibrahimefendić zaključen počelo je svjedočenje australijskog forenzičkog patologa Kristofera Lorensa/Christopher Lawrence, vođe sudsko-medicinskog tima koji je 1998. godine radio obdukcije posmrtnih ostataka žrtava ekshumiranih iz nekoliko srebreničkih masovnih grobnica. Dr. Lorens i njegov tim su pregledali 2.239 vreća sa posmrtnim ostacima u kojima se, prema tadašnjim procjenama, nalazilo minimalno 883 ubijena Srebreničana. Uzrok smrti većine stradalih su bile prostrelne rane, a kod određenog broja su pronađeni i ostaci gelera. Njegov iskaz se nastavlja sutra.

Dijeljenje sadržaja