Na suđenju Ratku Mladiću svjedočio je Nermin Karagić koji je krajem maja 1992. godine spletom nevjerovatnih okolnosti uspio da izbjegne smrt na koju je čekao postrojen uz zid fudbalskog stadiona u Ljubiji. Branilac Ratka Mladića nastojao dokazati da je iza masakra u Ljubiji stajala rezervna policija, a ne vojska

Na suđenju Ratku Mladiću svjedočio je Nermin Karagić iz sela Rizvanovići, kraj Prijedora. U dokaze je usvojen transkript njegovog iskaza u predmetu Milomira Stakića koji trenutno služi 40-godišnju zatvorsku kaznu na koju je osuđen zbog zločina progona, istrebljenja i deportacije prijedorskih nesrba 1992. godine. U dosad najkraćem sažetku iskaza svjedoka tužilac je na početku ispitivanja rekao samo da je "Karagić preživio masakr na stadionu Ljubija, u julu 1992. godine".

Karagić je, kao sedamnaestogodišnjak, uhapšen krajem jula 1992. godine, dok je zajedno s ocem i većom grupom muškaraca pokušavao da se bijegom spase od srpskih snaga koje su "čistile" muslimanska sela u području Brda, kraj Prijedora. Neki su ubijeni neposredno nakon hapšenja, dok su ostali prebačeni u Dom kulture u selu Miska Glava. "Bio je neki čiča dobar, dao nam je vode. Kad je svanulo više nije bilo čiče. Krenula je muka. Morali smo pjevati da bi dobili vode", ispričao je svjedok na suđenju Mladiću.

Još dok su bili u Miskoj Glavi, rekao je svjedok, zatvorenici su naslutili šta im se sprema pošto su od stražara koji su stajali ispred vrata prostorije u kojoj su biti zatočeni čuli da će im "vaditi oči pošto su i oni njima". Iz Miske Glave su prevezeni na fudbalsko igralište u Ljubiji gdje su im srpski vojnici naredili da se u dva reda postroje uza zid, a onda su ih počeli tući i ubijati. Zatočenika koji je stajao uz Karagića su kundacima tukli do smrti. Kada je došao red na posljednju grupu u kojoj je bio i Karagić oficir sa činom majora jeupitao vojnike da li misle sami nositi tijela. "Tako su prestali da nas ubijaju kako bi mi mogli prenijeti tijela u autobus", ispričao je Karagić.

Manjoj grupi zatvorenika, uključujući i svjedoka, život je tako produžen samo na određeno vrijeme. Srpski vojnici su ih nastavili ubijati kod rudnika Ljubija gdje su istovarivali tijela. Karagić se zato odlučio na očajnički bijeg iz autobusa i, igrom slučaja, uspio da se spasi. U bijegu mu je u jednom trenutku pomogao Ivo Atlija koji se, također, nalazio u bijegu nakon napada na hrvatsko selo Briševo. Sreli su se opet deceniju kasnije, 2002. godine u Hagu, gdje su obojica došli svjedočiti na suđenju Stakiću.

Mladićev branilac Branko Lukić je, inače, svojevremeno zastupao i Milomira Stakića. No, tom prilikom - na sugestiju Stakića - nije unakrsno ispitivao Karagića zbog, kako je rekao, svjedokovog "psihičkog stanja i patnji koje je preživio". Ovom prilikom Lukić nije štedio svjedoka u nastojanju da dokaže da je Dom kulture u Miskoj Glavi obezbjeđivala rezervna policija, a ne vojska. U jednom trenutku sudija Ori/Ori ga je čak upozorio da postavlja precizna pitanja kako ne bi zbunio svjedoka.

Odgovarajući na Lukićeva pitanja, svjedok je rekao da je oko Doma kulture vidio samo stražare obučene u karakteristične "SMB" uniforme, kao i ljude iz neke "delegacije" koji su nosili uniforme svijetlo-smeđe boje. On je, inače, u glavnom ispitivanju naveo da je čuo stražare u Miskoj Glavi kako prijete zatvorenicima dolaskom Šeste krajiške brigade. Rekao je, također, da zbog straha koji je tada osjećao nije obraćao pažnju kako su bili obučeni vojnici na stadionu, ali da se sasvim jasno sjeća da je glavnu riječ imao izvjesni major VRS.

Dijeljenje sadržaja