U uvodnoj izjavi na početku izvođenja dokaza odbrane Radovan Karadžić ponovio svoje poznate teze o tome šta se tokom rata događalo u Bosni i Hercegovini i ko je za to odgovoran. Jedino što priznaje jeste sopstvena "socijalna i politička glupost" koja se ispoljavala u "višku poverenja" u namere muslimanske i hrvatske strane

Umesto što je optužen i što mu se sudi za genocid, zločine protiv čovečnosti i ratne zločine, Radovan Karadžić smatra da bi trebalo da bude nagrađen zato što je, kako tvrdi, "učinio sve što je u ljudskoj moći da se rat izbegne" i zato što je – kada je ipak došlo do rata – "uspeo da smanji patnje civila i broj žrtava". Dvadesetak preživelih iz Srebrenice i prijedorskih logora, koji su sa galerije za publiku pratili uvodnu izjavu na otvaranju dokaznog postupka odbrane, su ove reči optuženog "nagradili" izrazima negodovanja i neverice.

Ipak, ako bi mu zbog nečega trebalo suditi, onda bi to po Karadžiću bilo zbog njegove "socijalne i političke gluposti" koja se ispoljavala kroz "višak poverenja" u odnosu na namere muslimanske i hrvatske strane, stavove međunarodne zajednice i nepristrasnost zapadnih novinara. Kao jedan od primera gluposti, Karadžić je naveo svoj poziv britanskim novinarima početkom avgusta 1992. godine da dođu i uvere se da na teritoriji pod kontrolom bosanskih Srba ne postoje nikakvi koncentracioni logori, već samo istražni i tranzitni centri. A oni – novinari – su to zloupotrebili i slikali jednog mršavog čoveka ispred bodljikave žice. Glupost je, priznaje sada Karadžić, i to što je "nekritički prihvatao sve tvrdnje i optužbe međunarodnih faktora i više verovao njima nego svojim oficirima" s kojima je, zbog toga, dolazio u sukob.

Opisujući sebe kao "blagog, tolerantnog i sa velikim kapacitetom razumevanja za druge", Karadžić se pohvalio da je od oca – koji je pred kraj II svetskog rata pristupio kraljevskoj vojsci, to jest četnicima – nasledio "ljubav prema ruskom duhu i kulturi i britanskom parlamentarizmu i monarhizmu".

I to bi, uglavnom, bilo sve što je u današnjoj izjavi optuženog bilo novo. Sve ostalo je već bezbroj puta izgovoreno u protekle dve godine dokaznog postupka optužbe tokom kojeg je optuženi – u unakrsnom ispitivanju – iznosio svoje teze o tome šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini i ko je za to odgovoran.

Rat su, ponovio je i danas Karadžić, započeli Muslimani i Hrvati, a Srbi su se samo branili i vukli "iznuđene poteze". U gradovima i opštinama u kojima su bili u manjini Srbi su već u martu ‘92. bili "zverad za odstrel", dok u delovima Bosne sa srpskom većinom nije bilo rata dok ga krajem maja ili u junu nije započela muslimanska strana.

Nakon "masivnog napada" na Prijedor 30. maja ’92. veliki broj zarobljenih Muslimana i Hrvata je smešten u Omarsku i Keraterm, ali to – po Karadžiću – nisu bili nikakvi logori, već zatvori koji su postojali samo dok su trajale "istražne radnje". A nakon toga je 40 odsto zarobljenih poslato na Manjaču, a ostali su oslobođeni.

Ukazujući da ga je svaka granata ispaljena na Sarajevo "lično bolela", budući da je Sarajlija postao "po sopstvenom izboru", Karadžić je naveo da je u gradu bilo 2.000 legitimnih vojnih meta i 70 do 80 hiljada vojnika Armije BiH. Svi veliki masakri – poput onog u redu za hleb i Markala 1 i 2 – su, po Karadžiću, inscenirani da bi se izazvala međunarodna intervencija.

Ne pominjući inkriminišuću "Direktivu 7" koju je potpisao a koju je optužba uvela u dokaze, Karadžić je danas rekao da je "odobrio, a ne naredio, malu taktičku operaciju razdvajanja Srebrenice i Žepe", te da je 9. jula ’95. "dao saglasnost, a ne naredio", da srpske snage uđu u Srebrenicu. Tvrdi da do proleća 1996. "nije dobio ni jednu informaciju da je neko ubijen u Srebrenici". A kada je obavešten da su pronađeni neki leševe, naredio je da se "izvrši istraga svake smrti u Srebrenici". No, pošto je ubrzo nakon toga prinuđen da predsednički položaj prepusti Biljani Plavšić i povuče se iz političkog života, Karadžić više nije bio u stanju da prati kako se odvija istraga koju je naredio. I to je sve

Nakon uvodne izjave, Karadžić je izveo svog prvog svedoka, ruskog pukovnika Demurenka.

Dijeljenje sadržaja