Rajif Begić je u nastavku juče započetog iskaza na suđenju bivšem komandantu vojske bosanskih Srba Ratku Mladiću detaljno opisao kako je 31. maja 1992. na Vrhpoljskom mostu, ili pod njim, ubijeno devetnaest muslimanskih muškarca, među kojima i njegov brat Nedžad Begić

Zarobljene Muslimane iz zaselaka oko Sanskog Mosta do mosta na reci Sani sproveli su srpski vojnici predvođeni Jadrankom Palijom. Zarobljenicima je naređeno da se svuku a zatim je počelo "prebijanje i maltretiranje", opisao je danas Begić. Neko od vojnika je upitao "ko zna lepo da skače u vodu" a drugi je odgovorio da je "čuo kako Cera lepo skače", misleći na Midhata Cerića. Vojnik kojeg je Begić identifikovao kao Nenada Kaurina je naredio Ceriću da skoči, a kada je ovaj to učinio četvorica vojnika sa automatskim puškama su čekali da se on pojavi na površini reke nizvodno od mosta i zasuli ga rafalima. Cerićevo beživotno telo nastavila je da nosi reka i mogao se u vodi videti trag krvi, rekao je Begić.

Na isti način su, opisao je svedok, ubijeni i Midhat i Munir Begić. Najmlađeg među zarobljenicima - šesnaestogodišnjeg Enesa Dizdarevića – je pucnjem u glavuubio Jadranko Palija a zatim ga nogom gurnuo s mosta u reku. Sledeći na redu da skoči sa oko šest metara visokog mosta bio je svedok. Skočio je na glavu i povredio se udarivši u kamen na dnu reke. Ostao je pri sveti i uspeo da se pridrži za jedan panj ispod mosta. Skinuo je majicu i pustio je niz reku a zatim snažno zaronio kako bi izbegao paljbu koju su ista četiri vojnika otvorili s mosta. Uspeo je da nepovređen izroni ispod jednog grma nadvijenog nad vodom i odatle posmatrao šta se događa na mostu. "Po istom scenariju", svedočio je Begić, ubijena su još dva ili tri zarobljenika a zatim se s mosta začuo rafal nakon čega je zavladalo zatišje.

Begić je skriven pod grmom ostao do mraka, a onda se pustio da ga voda nosi i nakon "dan ili dva" našao se na ušću Sanice u Sanu. Tri dana kasnije potražio je pomoć kod kumova ali je zbog bojazni njihovih komšija Srba od njegovog prisustva u selu, morao da ih napusti. Prebačen je u selo Tomin gde su bile smeštene izbeglice iz Begića, uključujući i njegovu majku i brata, odakle je prebačen najpre u logor Krinks u Sanskom Mostu a potom u Manjaču,gde je ostao do 16. decembra 1992. godine.

Mladićev branilac Branko Lukić je u unakrsnom ispitivanju nastojao da ukaže da su u maju 1992. godine i snage bosanskih Muslimana bile organizovane u Vrhpolju i Hrustovu, da su formirale kontrolne punktove i izvodile napade na srpska sela i srpski deo Sanskog Mosta, ali svedok ništa o tome nije mogao da kaže. Svedok je potvrdio da vojnici koji su 31. maja 1992. godine ubijali zarobljenike na Vrhpoljskom mostu nisu delovali kao pripadnici regularnih vojnih formacija. Neki od njih su bili u civilnoj odeći a drugi u vojnim i policijskim uniformama, sa različitim kapama ili šlemovima i sa ili bez "četničkih obeležja".

Nakon svedočenja Rajifa Begića optuženi Mladić je želeo da se obrati veću ali mu je predsedavajući sudija sugerisao da se prvo konsultuje s braniocem na pauzi koja je usledila. Nakon pauze, branilac Branko Lukić je saopštio veću da "nema ništa da kaže".

Dijeljenje sadržaja