Bivši šef civilnog sektora misije UN u BiH Dejvid Harland opisao Ratka Mladića kao isfrustriranog i ratobornog siledžiju s kojim nije bilo moguće "racionalno" razgovarati i koji "nije imao viziju" kako da dobije rat uprkos neprikosnovenoj vojnoj nadmoći. Njegova strategija se, po Harlandu, zasnivala na tome da "teroriše civilno stanovništvo"

Dejvid/David Harland, šef civilnog sektora misije UN u BiH od juna 1993. do kraja rata,je u današnjem nastavku suđenja bivšem komandantu Glavnog štaba VRS Ratku Mladiću svjedočio o artiljerijskom i snajperskom teroru nad civilima Sarajeva, napadima na zaštićenu zonu Goražde i događajima koji su prethodili napadu na Srebrenicu u julu 1995. godine. Harland je, između ostalog, svjedočio i o dvadesetak svojih susreta i razgovora sa optuženim Mladićem.

Na tim sastancima "Mladić bi sjedio i vodio bilješke u svom dnevniku a onda bi uzeo riječ i vrlo agresivno iznio niz poenti koje nisu bile dobro logički povezane". Bio je, po riječima svjedoka, "samouvjeren i ratoboran". Harland se prisjetio da je na jedan od sastanaka ušao mladi srpski oficir sa vijestima da Izetbegović nije pristao na ponuđeni mirovni plan Ovena i Stoltenberga i da je tražio više teritorije. Čuvši to Mladić se nasmijao i rekao "a ja bi volio da sam mlad i zgodan, ali se to neće desiti".

Osim što je iznio niz oštrih mjera koje je namjeravao poduzeti kako bi pojačao pritisak na bosansku vladu Mladić je odbijao da sarađuje na izvlačenju ranjenih vojnika UN. Bilo je to "standardno ponašanje srpskog rukovodstva" – kada im se nešto ne bi svidjelo onda bi prijetili odmazdom prema civilnom stanovništvu i UN. Ukoliko srpska strana, na primjer, ne bi dobila naftu, Mladić je govorio da će je "oteti" i da će uspostaviti "novu politiku" odnosno da "ono što Srbi ne dobiju niko drugi neće dobiti", onemogućavajući UNPROFOR i UNHCR da vide šta se događa na linijama fronta i dostavljaju humanitarnu pomoć civilnom stanovništvu.

Srpsko političko i vojno rukovodstvo na čelu sa Karadžićem i Mladićem koristilo je, po riječima svjedoka, "osam osnovnih poluga pritiska" na bosansku vladu, među kojima su bili granatiranje i snajpersko djelovanje, kao i uskraćivanje osnovnih životnih potrepština, uključujući hranu, vodu, struju i gas. Od tih osam poluga sedam je, kaže Harland, bilo usmjereno na civilno stanovništvo. Rukovodstvo bosanskih Srba je u svojim rukama držalo "slavinu terora": pojačavali su pritisak kada su htjeli da izdejstvjuju političke ili vojne ustupke bosanske vlade ili ga smanjivali kada bi osjetili da im prijeti međunarodna intervencija.

Mladić je, po Harlandovoj ocjeni, bio "isfrustriran i kao vojni komandant i kao ličnost". Smatrao je sebe efikasnim komandantom i krivio je političko rukovodstvo zbog neuspjeha da se vojna efikasnost potvrdi na terenu. Dok je rat bio na vrhuncu on je bio u centru dešavanja, a onda se odjednom našao na margini i postao je "veoma bučan".

Na jednom sastanku u novembru 1993. godine Mladić je u prisustvu svjedoka prijetio "da će pobiti sve u istočnim enklavama osim djece" ukoliko protivnička strana smjesta ne oslobodi zarobljene Srbe. Mladić je takve prijetnje izgovarao prilično često i to je izazivalo zabrinutost kod pripadnika UN. Uopšteno govoreći, zaključio je svjedok, "razgovori sa Mladićem nisu bili racionalni". Kada bi mu predstavnici UN uložili protest zbog nečega što je uradila srpska strana on bi uzvratio u napadačkom tonu. "Bio je kao neki siledžija", rekao je Harland.

Harland i drugi predstavnici UN su iz razgovora s Mladićem zaključili da on "nije imao nikakvu viziju" kako da dobije rat "osim da teroriše civilno stanovništvo", uprkos neprikosnovenoj vojnoj nadmoći srpske strane. Njegova strategija se zasnivala na tome da zauzme teritorij, pobije ili protjera stanovništvo, sabije ih u određeni prostor a onda presiječe dovod gasa, struje i vode u očekivanju da će bosanska vlada zauzeti stav koji će biti u skladu sa njegovim stavom, i bio je frustriran što je bosanska strana odbijala da igra tu igru.

Iskaz Dejvida Harlanda se nastavlja u srijedu 11. jula ujutro.

Dijeljenje sadržaja