Vojni vještak tužilaštva Ričard Batler na suđenju Radovanu Karadžiću srebreničku operaciju VRS nazvao "operacijom ubijanja" hiljada bosanskih Muslimana koji su se u danima nakon pada Srebrenice predali ili su bili zarobljeni. Lanac komandovanja je u Srebrenici, po Batleru, "funkcionisao upravo onako kako je zamišljeno"

Vojni vještak Ričard Batler/Richard Butler je u nastavku glavnog ispitivanja na suđenju Radovanu Karadžiću uz pomoć dokumenata VRS i drugih dokaza rekonstruisao operaciju "Krivaja 95" iz jula 1995. godine kada su u području Srebrenice počinjeni zločini za koje se tereti bivši predsjednik Republike Srpske. Batler je tu operaciju nazvao "operacijom ubijanja" hiljada bosanskih Muslimana koji su se u danima nakon pada Srebrenice predali ili su bili zarobljeni od strane vojno-policijskih snaga bosanskih Srba.

U izvještaju MUP RS od 13. jula 1995. godine govori se prvo o "stotinama", a kasnije tog dana o "hiljadama" Muslimana zarobljenih u području Nove kasabe, Konjević polja i Sandića. Prema drugom policijskom izvještaju, ljudi sa čela kolone koja se probijala u pravcu Tuzle putem radio veze očajnički od komande Drugog korpusa traže upute kako da se dokopaju slobodne teritorije. Presretnuti razgovor koji su snimile prislušne službe Armije BiH pokazuje da je u popodnevnim satima 13. jula u rukama vojske i policije bosanskih Srba bilo najmanje oko 6.000 zarobljenika.

Dokumenti i drugi dokazi koje je Batler proučavao pokazuju da je popodne 13. jula oko 1.000 zarobljenika odvedeno u skladište u Kravici gdje je izvršena prva masovna egzekucija. Iste večeri oko 20 sati, neposredno nakon masakra u Kravici, Karadžićev civilni komesar za Srebrenicu Miroslav Deronjić u telefonskom razgovoru preko posrednika obavještava predsjednika RS da je u Bratunac do 20 sati dovedeno oko dvije hiljade zarobljenika. Taj broj se, kaže Batler, tokom noći povećavao tako da su mnogi zarobljenici noć proveli u autobusima i kamionima. Iste večeri počeo je njihov transport u Orahovac, Petkovce, Pilicu i druga mjesta privremenog zatočenja, odakle su narednih dana odvođeni na gubilišta.

Dokumenti, dalje, ukazuju da je Karadžić bio o svemu dobro informisan od strane podređenih vojnih i policijskih zapovjednika. U hitnom izvještaju Glavnog štaba VRS koji mu je upućen 14. jula se navodi da se "veliki broj" Muslimana predao u Milićima, Bratuncu i u području Skelana. Dokumenti, također, pokazuju da predsjednik RS nije oklijevao da, kada su bile u pitanju značajne stvari koje mogu imati utjecaja na sudbinu države, uzme telefon u ruke i pozove Glavni štab da bi utvrdio šta se dešava.

Tužilac Nikols/Nichols je, između ostalog, ukazao na nekoliko presretnutih razgovorakoje je 15. jula vodio pukovnik Lubiša Beara sa generalom Krstićem i drugim oficirima VRS, a u kojima se govori o naporima da se obezbijedi dovoljan broj vojnika koji će učestvovati u strijeljanju zarobljenika. U jednom od tih razgovora Beara se žali kako ima još "3.500 paketa koje treba da razdijeli". "Paketi" su zapravo bili zarobljenici, dok je "rezdijeljivanje", po Batleru, bilo šifra za pogubljenja. Ukazano je također na aktivnosti Vujadina Popovića usmjerene ka nabavci goriva neophodnog za prevoz zarobljenika do stratišta, kao i na Krstićev pokušaj da iz Srbije vrati Muslimane koji su iz Žepe prebjegli preko Drine.

Na kraju glavnog ispitivanja Batler je, odgovarajući na pitanja sudije Kvona/Kwon, potvrdio da je "naređenje za ubistvo" zarobljenika izdano kroz komandni lanac VRS. Očito je, objasnio je, da se radilo o naređenjima koja se "moraju" izvršiti uprkos tome što su bila očito nelegalna. To što se niko nije ozbiljnije usprotivio izvršenju takvog naređenja, po Batleru, pokazuje da je lanac komandovanja "funkcionisao upravo onako kako je zamišljeno".

Karadžić je pred kraj sjednice počeo unakrsno ispitivanje vojnog vještaka optužbe koje će nastaviti sutra.

Dijeljenje sadržaja