Glavni tužilac Karla del Ponte podnela formalan zahtev da se predmet trojice oficira bivše JNA, koji se terete za masakr u vukovarskoj Ovčari, prepusti pravosuđima Hrvatske ili Srbije i Crne Gore. Obe države su - navodi Del Ponte – spremne i sposobne da im sude u skladu sa međunarodnim standardima. Glavna razlika u visini maksimalne kazne koja im se može izreći ako ih proglase krivima: u Hrvatskoj je ona 20 a u SCG 40 godina zatvora.


Izbor države čijem će pravosuđu biti prebačen predmet trojice oficira bivše JNA optuženih za masakr u vukovarskoj Ovčari, glavni tužilac Karla/Carla del Ponte je prepustila sudijama. U formalnom zahtevu za prepuštanje tog slučaja, koji je danas objavljen u Tribunalu, Del Ponte predlaže da to budu pravosuđa Hrvatske ili Srbije i Crne Gore, navodeći da postoje “uravnoteženi argumenti” u prilog oba predloga.

Nadležne vlasti i Hrvatske i Srbije i Crne Gore su, navodi se u zahtevu Del Ponte, izrazile su “volju i spremnost” da preuzmu slučaj “Vukovarske trojke”; haško tužilaštvo ima dobre radne odnose i saradnju kako sa Državnim odvjetništvom u Zagrebu tako i sa specijalnim tužiocem za ratne zločine u Beogradu i uvereno je da su oba pravosuđa sposobna da sude u skladu sa međunarodno priznatim standardima.

U prilog suđenja u Zagrebu je, kako se navodi u zahtevu tužilaštva, činjenica da su zločini za koje se tereti “Vukovarska trojka” počinjeni na teritoriji Hrvatske, pa bi tako “pravda bila bliža žrtvama.” S druge strane, prednost Beograda je što se u njemu upravo vodi suđenje neposrednim izvršiocima zločina u Ovčari, u kojem je ubijeno više od 200 ljudi odvedenih iz Vukovarske bolnice nakon ulaska JNA u grad 18. novembra 1991. godine

Sa aspekta samih optuženih, postoji jedna – potencijalno bitna – razlika između suđenja u Zagrebu ili Beogradu. Naime, prema važećem hrvatskom zakonu, maksimalna kazna koja bi im se mogla izreći u slučaju da budu proglašeni krivim je 20 godina zatvora, dok bi prema zakonima SCG ona mogla da bude i dvostruko veća: čak 40 godina.

Veće koje će odlučivati o ovom zahtevu, međutim, može zaključiti da je predmet “Ovčara” isuviše značajan da bi se prepuštao lokalnim pravosuđima i da Mile Mrkšić, Veselin Šljivančanin i Miroslav Radić ne spadaju u kategoriju “optuženih srednjeg ili nižeg ranga” za koje je, prema pravilima Tribunala, predviđena mogućnost prebacivanja. Do optužnice protiv Slobodana Miloševića, “Vukovarska trojka” je bila vrlo visoko rangirana na listama begunaca od međunarodne pravde, često na istom nivou sa Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem. Mrkšić, Šljivančanin i Radić su jedini optuženi čije je hapšenje izričito traženo rezolucijom Saveta bezbednosti iz 1998. godine.

Konačno, ali ne i najmanje važno, Tribunalova priča o Ovčari je ostala nedovršena. Suđenje Slavku Dokmanoviću, koji je bio optužen za isti zločin, je istina privedeno kraju u leto 1997. ali presuda nije nikada objavljena pošto je optuženi izvršio samoubistvo nedelju dana pred njeno izricanje.

Dijeljenje sadržaja