Hvaleći u javnim izjavama Slobodana Miloševića i Jovicu Stanišića za pomoć u organizovanju, naoružavanju i opremanju dobrovoljaca Srpske radikalne stranke, Vojislav Šešelj je, kako sada tvrdi, hteo da ih “iznervira i provocira da preuzmu nepromišljene represivne mere” protiv njega lično i protiv SRS. Značenje “zarđale kašike” i hrtkovačkog “principa retorzije”


Vojislav Šešelj se danas odrekao mnogih svojih javnih izjava iz protekle decenije, a posebno onih u kojima je napadao i optuživao Slobodana Miloševića, Jovicu Stanišića i druge tadašnje srpske zvaničnike, ili ih hvalio za pomoć u organizovanju, naoružavanju i opremanju dobrovoljaca Srpske radikalne stranke (SRS).

Šešelj ne negira da je u izjavama domaćim i stranim medijima govorio da je “tesno sarađivao” sa Miloševićem dok je ovaj bio “vodeći patriota”, ili da je od Jovice Stanišića dobio nalog da okupi dobrovoljce, kojima je zatim deljeno oružje i oprema iz magacina JNA... ali tvrdi da te izjave treba sagledati “u kontekstu političkog života u Srbiji” i da one predstavljaju deo “srpskog političkog folklora.”

Naime, tvrdi sada Šešelj, nakon što se 1993. razišao sa Miloševićem, pokrenuo je “žestoku propagandnu kampanju” u kojoj je koristio “sva raspoloživa sredstva” kako bi što više “ocrnio, iznervirao, provocirao...” i naveo ga da preuzme “nepromišljene represivne mere” protiv njega lično i protiv SRS, pošto mu je to tada “politički odgovaralo.” Iz istih razloga i na isti način Šešelj je, kako sada tvrdi, “provocirao” i tadašnjeg šefa tajne policije Jovicu Stanišića, ne uzdržavajući se od “bombastičnih izjava” i lažnih optužbi. Jer, rekao je danas Šešelj, ako njega napadaju lažnim optužbama, on će se “lažnim optužbama braniti.”

Odricanjem od svojih tadašnjih izjava, Šešelj nastoji da pobije teze i dokaze optužbe o vezi između Slobodana Miloševića, Jugoslovenske narodne armije i dobrovoljaca SRS koji su upućivani u Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Šešelj, sada, tvrdi da Milošević nije s tim imao nikakve veze, da su dobrovoljci SRS legalno okupljani i upućivani u JNA i da su delovali striktno pod njenom komandom, a ne kao nekakve paravojne formacije. Pošto ga je Milošević suočio sa izjavama svedoka koji su u dokaznom postupku optužbe govorili o zločinima “Šešeljevaca” u Zapadnoj Slavoniji, Lici i Bosni, Šešelj je njihove tvrdnje opisao kao “izmišljotine” i “nebuloze”, uveravajući sudije da, koliko on zna, “nikada ni jedan dobrovoljac SRS nije počinio nikakav ratni zločin.”

Milošević je Šešelju pružio priliku da objasni i svoju čuvenu izjavu o “klanju zarđalim kašikama”, za koju su pojedini svedoci optužbe tvrdili da je izgovorena na nekom mitingu ili na privatnom sastanku u kući nekog radikala. Šešelj je objasnio da je to izgovorio u jednoj humorističkoj emisiji na televiziji, odgovarajući na pitanje “da li vi četnici i dalje koljete?.” Pitanje mu je, tvrdi, postavljeno u “šaljivom tonu”, a on je na isti način odgovorio: “Da, ali smo promenili metod, pa više ne koljemo noževima već zarđalim kašikama za cipele...” To je, objašnjava Šešelj, bio “crni humor”, koji on veoma voli.

Pojavljujući se kao svedok odbrane Slobodana Miloševića, Šešelj je u značajnoj meri “otvorio karte”, odnosno pokazao kako će se na svom suđenju braniti od optužbi za zločine protiv čovečnosti u Hrvatskoj, BiH i Vojvodini. Objašnjavajući, danas, svoj poznati govor u Hrtkovcima, Šešelj je rekao da u njemu nije pozivao na proterivanje Hrvata – kako ga tereti tužilaštvo – već se zalagao za “princip retorzije.” Naime, rekao je, “pošto je Tuđmanov režim proterao stotine hiljada Srba”, on je tražio da “Srbija primeni princip retorzije”, kao i da se olakša “razmena imovine” između prognanih Srba i Hrvata. No to je, kako je objasnio, bilo “predizborno obećanje” i “izraz ljutnje i očajanja u tom trenutku”, a radikali su ubrzo odustali od “principa retorzije.”

Slobodan Milošević bi, kako je najavio, trebalo sutra da završi direktno ispitivanje Vojislava Šešelja.

Dijeljenje sadržaja