Psihološki traumatizirane u trenu svjedočenja, žrtve ratova u bivšoj Jugoslaviji po povratku iz Haga nerijetko su izložene osudama i izolaciji, konstatuju francuski mediji


Bez svjedočenja žrtava u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, procesi bivšem predsjedniku te zemlje kao ni 54 drugih optuženika ne bi bili mogućni, konstatacija je agencije Frans-Press, čiji osvrt prenose današnji francuski audiovizuelni mediji. Suprotno Nirnberškom procesu, na kojem su osnovni dokazi bili pisani dokumenti, koji su nedvosmisleno ukazivali na počinjene zločine, procesi u Haškom tribunalu se prvenstveno oslanjaju na lična svjedočenja, kaže se u tom osvrtu. To je razlog što je od 1998. godine pred ovaj medjunarodni sud pozvano 2.330 svjedoka iz zemalja bivše Jugoslavije, najviše (59%) iz Bosne i Hercegovine.

Uprkos njihovoj ključnoj ulozi u Haškom tribunalu, oni se poslije povratka nadju u situaciji potpune usamljenosti, bez psihološke njege, a ni materijalne pomoći u inače ekonomski teškoj situaciji. "Oni rado svjedoče, ali posttraumatski stres je nerijetko veoma težak, pošto ponovo preživljavaju izuzetno teške i bolne dogadjaje", navode se u ovom osvrtu riječi Dubravke Dizdarević, psihologa iz Sarajeva, koja je pratila žrtve tortura na svjedočenja u Hagu.

Zato odjeljenje za zaštitu svjedoka Haškog tribunala nastoji da žrtve imaju barem psihološku pomoć nakon povratka kući. U tom cilju je u decembru, uz finansijsku pomoć Evropske unije, organizovano savjetovanje sa 24 psihologa, psihijatra i socijalna radnika iz Bosne i Hercegovine o tome kako uspostaviti sistematsku pomoći svjedocima nakon povratka iz Haga.

Mnogi svjedoci su izloženi osudi najbliže zajednice zato što su svojim iskazima osudili zločine koje su počinili njihovi nekadašnji sugradjani. "Jedna od mojih koleginica je nakon svjedočenja u Haškom tribunalu pala u depresiju, koja je potrajala godinu dana, jer za ličnosti u njenom okruženju, oni koji saradjuju sa Hagom su izdajice", citira se i izjava psihijatra iz Prijedora Miodraga Milanovića.

Osjećanje nesigurnosti i izloženosti osudama u regionima u kojima još vlada nacionalizam i nacionalisti teško opterećuje svjedoke. "Zato se oni često osjećaju iskorišćeni i nezaštićeni od posljedica svog svjedočenja u svakom smislu, uključujući i materijalni", kaže Vendi Lobvajn/Wendy Lobwein, psiholog koja je u Haškom tribunalu zadužena za pomoć svjedocima. "Doći u Hag i svjedočiti znači izložiti se teškom psihološkom naporu, a nerijetko i ekonomskom. Bilo bi normalno da svjedoci primaju kompenzaciju", kaže ona.

Haški tribunal, medjutim, nema nikakav fond, iz kojeg bi se mogla isplatiti kompenzacija žrtvama za svjedočenje.

Imajući na umu taj nedostatak i posljedice koje iz njega mogu proisteći, stalni Medjunarodni krivični sud, koji je nedavno osnovan u Hagu i na kojem će se suditi za ratne zločine počinjene u svijetu, već je oformio fond za pomoć žrtvama, u koji će se, uz donacije, uplaćivati i dio sredstava iz novčanih kazni, izrečenih na budućim procesima.

Dijeljenje sadržaja