U ljeto 1992. fiskulturna sala Osnovne škole u Bosanskom Šamcu bila je "otvorena" za sve - vojnike, policajce, civile, uključujući i žene... - koji su htjeli da se "zabave" prebijajući i zlostavljajući zatočene Bošnjake i Hrvate. Na suđenju četvorici optuženih za etničko čišćenje Bosanskog Šamca svjedočila trojica bivših zatočenika fiskulturne sale

Od sedam zatvora kroz koje je prošao od aprila 1992. do juna 1993. godine, Ibrahim Salkić, privatni poduzetnik iz Bosanskog Šamca, po zlu najviše pamti fiskulturnu salu lokalne osnovne škole. Tokom svog četvorodnevnog svjedočenja na suđenju Blagoju i Milanu Simiću, Miroslavu Tadiću i Simi Zariću, Salkić je detaljno opisao svoja stradanja u Brčkom, Bijeljini, Vlasenici, Batkoviću i tri šamačka zatvora: u policijskoj stanici, skladištu Teritorijalne odbrane i, konačno, školskoj fiskulturnoj sali.

Na početku, svjedočio je Salkić, "Srbijanci" - odnosno pripadnici paravojnih formacija koje su u proljeće 1992. došle iz Srbije - su morali da "domaće" - šamačke Srbe - tjeraju da tuku svoje zatočene bošnjačke i hrvatske sugrađane. No, ubrzo su, rekao je svjedok, i "domaći naučili posao... a nekima se to i svidjelo..." U tome su se, primijetio je Salkić, posebno isticali Slavko Trivunović, zvani "zubar", jer je zatočenicima kliještima vadio zube (seanse su ponekad trajale duže od sata), kao i izvjesni Nebojša, zvani "Cera", koji je iznuđivao novac od zatvorenika pod smrtnom prijetnjom. Jednom od zatočenika "Cera" je bajonetom probio ruku jer nije htio da plati 5.000 maraka za "otkup vlastite glave." I sam Salkić je, kaže, pod udarcima dao koliko je imao - 800 njemačkih maraka.

"To je njima bila otvorena zabava: umjesto da trče i rekreiraju se, oni su nas tukli" - opisao je Salkić ponašanje "domaćih" prema zatvorenim u školskoj fiskulturnoj sali. "Nije bilo metode prebijanja koju nisu koristili", rekao je svjedok, navodeći da je u fiskulturnu salu ulazio i tukao ih " ko je htio: vojnici, policajci, civili, uključujući žene." Salkić je opisao incident o kojem su pred sudom već svjedočila braća Muhamed i Hasan Bičić, kada je jedne večeri u školu došao optuženi Milan Simić, u to vrijeme predsjednik Izvršnog odbora opštine i član Kriznog štaba. Tom prilikom pratioci predsjednika Simića su prozvali i izveli u školski hodnik četvoricu zatočenika: braću Bičić, Pericu Mišića i Ibrahima Salkića. Prvo su ih tukli kundacima, šakama i nogama, da bi im potom naredili da se postroje sa raširenim nogama i rukama iza glave. A onda ih je optuženi Milan Simić šutirao u genitalije. Zatočenici bi se od svakog udarca srušili, ali su ih Simićevi pratioci odmah podizali i namještali u prvobitni položaj, kako bi - kako su govorili - "predsjednik mogao dobro da nišani." Više od udaraca Salkića su, kako je rekao, zaboljeli povici: "Udri ih da više ne mogu praviti balijsku djecu!" Tim više jer je, kako je rekao, Milan Simić znao da je želio imati još djece, pošto mu je neposredno pred rat umro devetogodišnji sin.

Tokom zatočeništva u fiskulturnoj sali Salkić je vidio i prvooptuženog Blagoja Simića koji je došao u "inspekciju" kao predsjednik Kriznog štaba i zaključio da u sali "ima još mjesta" za nove zatočenike.

Posljednja dva mjeseca zatočeništva Salkić je proveo u logoru u Batkoviću. Kada je, u junu 1993., odlučeno da se on razmijeni, iz Batkovića je sa grupom zatočenika vraćen da prenoći u skladištu Teritorijalne odbrane u Bosanskom Šamcu. Tu im je, opisao je Salkić, tadašnji šef policije Stevan Todorović, sa svojim batinašima, priredio "oproštajno prebijanje" koje je trajalo cijele noći. Jedan od Todorovićevih ljudi ga je, tom prilikom, dlanovima snažno udario u oba uha, od čega su Salkiću popucali bubnjići, pa danas slabije čuje. U jednom trenutku, dok je Salkić ležao na podu, Todorović mu je stavio nogu za vrat i naredio da je ljubi, govoreći da mu "ni slučajno ne padne na pamet da se vrati, nakon razmjene." Stevan Todorović je, inače, bio takođe optužen za zločine u Bosanskom Šamcu, ali se nagodio sa tužiocem da - u zamjenu za blažu kaznu (osuđen je na 10 godina zatvora) - prizna krivicu i sarađuje sa tužilaštvom, pored ostalog i tako što će svjedočiti protiv ostale četvorice optuženih.

Među njima je i Miroslav Tadić, zvani "Miro Brko", optužen da je bio predsjednik Komisije za razmjenu u Bosanskom Šamcu. Ibrahim Salkić ga je nekoliko puta viđao tokom svog zatočeništva, u Šamcu i Batkoviću, a posljednji put na sam dan razmjene, u Lipovcu. Vidjevši kako, nakon cijelonoćnog prebijanja, izgledaju Salkić i ostali zatočenici koji su dan ranije iz Batkovića poslati u Bosanski Šamac da prenoće, upravnik logora Batkovići se - svjedočio je Salkić - ljutito obratio Miroslavu Tadiću: "Miro, nisam ja tebi dao ovakve ljude! Dao sam ti ih ispravne. Ubuduće možeš doći u Batkoviće i samo donijeti spisak ljudi, vrijeme i mjesto razmjene. Ja ti više ne dam ljude, da budu ovakvi kao ovaj čovjek."

Ibrahim Salkić sa porodicom živi danas u selu Grebnica, u Federaciji BH, nekih 6 kilometara od svoje kuće. Na pitanje tužioca da li je prije rata razmišljao o odlasku iz Bosanskog Šamca, odgovorio je: "Prijatelji Srbi su mi govorili da ne ulažem pare u poslove, jer će biti rata, ja sam im tvrdio da neće... Nikada svojom voljom ne bih napustio rodni grad."

Dragan Stanimirović

Dijeljenje sadržaja