Bivši hrvatski ministar vanjskih poslova tvrdi da su Tuđmanove vlasti činile svakojake diplomatske napore da vođe pobunjenih krajinskih Srba privedu za pregovarački sto i mirnim putem reše probleme, ali su ovi to odbijali i uporedo indoktrinirali svoje sunarodnike da ne prihvate hrvatsku državu što je, tvrdi, kulminiralo operacijom "Oluja" i "odlaskom tih ljudi"


Po okončanju iskaza zaštićenog svedoka na zasedanju u celosti zatvorenom za javnost, u sudnici se kao drugi svedok odbrane policijskog generala Mladena Markača pojavio bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić. Pošto je u dokaze uvedena izjava koju je u maju ove godine dao predstavnicima odbrane, Granić je do kraja današnjeg zasedanja odgovarao na pitanja branioca Gorana Mikuličića, pre svega o događajima koji su prethodili operaciji "Oluja" u leto 1995. godine, tokom i nakon koje su počinjeni zločini za koje se terete generali Gotovina, Čermak i Markač.

Granić je prvo opisao kako je od priznatog lekara i dekana Medicinskog fakulteta 1991. godine postao potpredsednik vlade a dve godine kasnije i vodeći hrvatski pregovarač i ministar vanjskih poslova. Svedok je politiku Hrvatske tokom devedesetih opisao kao miroljubivu, ukazujući na stalne napore da se diplomatijom a ne ratom dođe do rešenja. Jedan od takvih primera je, tvrdi, i pritisak na rukovodstvo bosanskih Hrvata na čelu sa Matom Bobanom da se uzdrže od sukoba sa Muslimanima, što je rezultiralo sporazumom Izetbegović-Tuđman iz septembra 1993. godine.

Tokom današnjeg iskaza Granić je insistirao na tome da je rukovodstvo iz Zagreba negovalo prijateljske odnose sa vlastima Alije Izetbegovića i nastojalo da im u svakoj prilici izađe u susret. Hrvatska je, tvrdi, još 1994. godine htela da usliši molbe vlasti BiH i preduzme vojne mere kako bi sprečila napade na Bihać sa područja takozvane Republike Srpska Krajina (RSK), ali nisu dobili zeleno svetlo američke administracije za takvu akciju. Tek u leto 1995. godine stekli su se, kaže, uslovi da Hrvatska vojska pomogne Armiji BiH i HVO u operacijama oko Glamoča i Grahova i tako indirektno utiče na situaciju oko Bihaća.

Sa dela Hrvatske koji je bio pod okupacijom od 1991. do 1995. godine je, kaže Granić, proterano oko 390.000 Hrvata i drugih nesrba a više hiljada ih je ubijeno. Ni zaštitne snage UN (Unprofor), koje su u Hrvatskoj raspoređene 1992. godine, nisu uspele da spreče zločine nad nesrbima u Krajini, niti su, tvrdi svedok, učinile mnogo na razoružanju pobunjenih Srba. Po njemu, misija UN u Hrvatskoj je zapravo dovela do "zamrzavanja stanja etničkog čišćenja" u Krajini.

Granić tvrdi da su svi hrvatski diplomatski napori bili bezuspešni, budući da krajinske vlasti na čelu sa Martićem nisu želele dogovor, niti su poštovale potpisane sporazume. Tako je, kaže, izostala primena sporazuma kojim je dogovoreno puštanje u promet autoputa Zagreb-Beograd i gasovoda koji je prolazio kroz područje pod kontrolom Srba. Zbog nepoštovanja obaveza od strane srpskog rukovodstva, hrvatska strana je u maju 1995. reagovala operacijom "Bljesak" u kojoj, po Graniću, nije bilo nijednog ozbiljnijeg incidenta kršenja ljudskih prava.

Umesto da se urazumi i sedne za pregovarački sto Martić je, opisuje svedok, odgovorio artiljerijskim napadom na Zagreb i druge hrvatske gradove. I pored svega hrvatske vlasti, tvrdi Granić, nisu imale dilemu oko toga da su Srbi iz Krajine ravnopravni građani Hrvatske kojima treba dati najviši stepen ljudskih prava što je, uostalom, bilo garantovano hrvatskim Ustavom. Međutim, kako je rekao, lokalni Srbi su bili izloženi, "stalnoj indoktrinaciji" od strane svojih lidera koji su im govorili da ne prihvate hrvatsku državu, što je, zaključuje Granić, kulminiralo operacijom "Oluja" i "odlaskom tih ljudi".

Iskaz bivšeg hrvatskog diplomate se nastavlja sutra, kada bi trebalo da mu budu postavljena pitanja koja se direktnije odnose na navode optužnice.

Dijeljenje sadržaja