Bivši policajac iz Suve Reke kaže da su strah, istražni organi i uticaj medija uzrok brojnih promena u njegovim izjavama o masakru porodice Beriša u Suvoj Reci od 26. marta 1999. godine. Svedok veruje da je zločin bio "dosta jeziv" te da je najbolje "ne pamtiti ga, niti o njemu pričati"


Odgovarajući na pitanja odbrane generala Vlastimira Đorđevića, bivši policajac iz Suve Reke Velibor Veljković pokušao je da objasni brojne razlike u izjavama koje je tokom tri godine dao istražnim organima u Srbiji i istražiteljima haškog tužilaštva. Veljković je saslušavan o okolnostima masakra više od 40 članova porodice Beriša – uglavnom žena i dece - koje su 26. marta 1999. godine pripadnici policije iz Suve Reke zatvorili u lokalnu piceriju a potom na njih pucali i bacali bombe.

Juče je, svedočeći o hronologiji masakra, rekao da je neposredno nakon ubistva tela žrtava po naređenju komandira "utovario" u kamion. Posmrtni ostaci članova porodice Beriša ekshumirani su 2001. godine u masovnoj grobnici na poligonu Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) u Batajnici kraj Beograda. Nad tom je jedinicom, prema tužilaštvu, nadležnost imao optuženi Đorđević.

Veljković priznaje da razlike u izjavama - u kojima najpre pominje imena nalogodavaca, a kasnije tvrdi da ih se ne seća ili menja iskaze o identitetima prisutnih policajaca – predstavljaju "mali problem". On kaže da je u svaku sledeću izjavu uključivao ili iz nje izbacivao informacije koje je u međuvremenu "čuo u medijima" ili koje su mu tokom intervjua predočavali istražitelji.

Danas je na zahtev branioca objasnio i zašto se tokom utovara leševa iz picerije "uplašio" ranjene starice koja mu se, kako je juče opisao, obratila moleći ga da joj poštedi život. On je, međutim, prijavio kolegama da je živa, a ovi su je odmah ubili. Veljković tvrdi da je tada bio u strahu da "mrtav može da oživi" i napadne policajca, navodeći da je na mestu starice mogao da bude muškarac, koji bi možda bio u stanju da "otme oružje i ubije policajce", a zatim "pobegne i svedoči o događaju".

Pored straha od ranjene starice Veljković je na zahtev sudija objasnio čega se plašio u razgovorima sa istražnim organima u Srbiji. Najviše je, kaže, bio uplašen za "svoju slobodu", jer je bio svestan da je "lako mogao postati osumnjičen". Drugu "neprijatnost" mu je predstavljala mogućnost da svedoči protiv kolega, bez obzira što je bio svestan da su "ubistva počinili s predumišljajem". No tu "neprijatnost" je ipak prevazišao pošto je shvatio da je "toliko svedoka" da "ne može ništa da sakrije".

Veljković je zaključio da je ceo događaj iz Suve Reke bio "dosta jeziv" i da je najbolje "ne pamtiti ga, niti o njemu pričati".

Dijeljenje sadržaja