Uspe li tužilac da dokaže da je general Krstić lagao pod zakletvom kada je tvrdio da "nikada nije naredio" pogubljenje zarobljenih Muslimana i da nije on taj koji je u presretnutom telefonskom razgovoru rekao "ubijte to sve redom", moglo bi se ispostaviti da je svedočenje u sopstvenu odbranu donelo optuženom generalu više štete nego koristi


Optuženi za ratne zločine su slobodni da odluče da li će svedočiti u svoju korist. Ukoliko se na to odluče, dužni su da, pod zakletvom, odgovaraju na pitanja ne samo odbrane, već i optužbe. Mnogi optuženi su odustali od svedočenja u svoju korist, upravo zato da se ne bi izlagali unakrsnom ispitivanju optužbe.

General Radislav Krstić je izabrao da svedoči u svoju odbranu i nije isključeno da se - nakon šestodnevnog unakrsnog ispitivanja od strane tužioca Pitera Mekloskog/Peter McClosky, pokajao što se izložio takvom riziku.

Tokom unakrsnog ispitivanja, general Krstić se čvrsto držao svoje verzije događaja koji su se u Srebrenici odigrali u julu 1995. Tu verziju optuženi je najpre izneo u izjavi koju je, februara ove godine, dao haškim istražiteljima, a zatim je ponovio i na početku svog svedočenja, u odgovorima na pitanja branioca Nenada Petrušića.

U najkraćem, general Krstić je svu krivicu za srebreničke zločine - deportaciju desetina hiljada žena i dece, te pogubljenje više hiljada zarobljenih muškaraca - prebacio na Ratka Mladića i grupu "nedodirljivih" oficira bivše JNA, koja je generala Mladića pratila još iz Knina. Mladić i njegov "oficirski klan" su, tvrdio je general Krstić, bili glavni naredbodavci i egzekutori srebreničkih zločina, a on i ostali zapovednici Drinskog korpusa bili su samo nemoćni posmatrači onoga što se dešavalo.

Takvu verziju događaja general Krstić je branio i tokom protiv-ispitivanja, čak i onda kada mu je tužilac prezentirao dokumenta ili druge dokaze koji - barem kako ih optužba tumači - ukazuju da su i on, i njemu podređeni komandanti i jedinice, bili mnogo više od pukih "posmatrača" srebreničkih zločina. Krstić je to branio i kada mu je predočena naredba od 14. jula 1995, koju je lično potpisao i kojom je pojedine jedinice Drinskog korpusa uputio na "pretraživanje terena", u potrazi za preostalim grupama boraca 28. Divizije Armije BH koji su pokušavali da se probiju prema Tuzli. U tim je "pretragama", tvrdi optužba, zarobljeno na hiljade boraca i civila koji su u naredna tri dana po kratkom postupku pogubljeni u Orahovcu, Petkovcima, Kozluku, Branjevu, Pilicama i drugim srebreničkim stratištima.

O tome šta se, jula 1995, dogodilo u tim mestima Krstić je, tvrdi, "prvi put čuo ovde", tj. u Hagu, na suđenju za genocid u Srebrenici. Za dokumenta i druge dokaze, kojima je optužba nastojala da ukaže kako je optuženi dobro znao šta se dešava - Krstić je odgovarao da se "ne sjeća", "ne zna", ili da to "prvi put vidi".

Sudije će, na kraju suđenja, odlučiti kakvu će vrednost i težinu dati Krstićevom svedočenju i njegovoj verziji srebreničkih događaja. Uvodeći magnetofonski snimak presretnutog telefonskog razgovora u kojem je Krstić, kako tvrdi optužba, izdao naredbu da se pobiju zarobljeni Muslimani i da se "ni jedan ne ostavi živim", tužilac je nastojao da pokaže da svedok nije govorio "samo istinu, celu istinu i ništa drugo osim istine", na šta se zakleo na početku svedočenja.

Krstić, naime, tvrdi da "nikada" nije izdao takvu naredbu i da nije učestvovao u tom, po njemu "sto posto montiranom", presretnutom telefonskom razgovoru. Na tužiocu je sada da dokaže ne samo autentičnost tog snimka, već i da glas koji naređuje "ubijajte to sve redom" zaista pripada generalu Krstiću. Uspe li u tome, lako bi se moglo ispostaviti da je svedočenje u sopstvenu odbranu donelo optuženom generalu više štete nego koristi.

Mirko Klarin

Dijeljenje sadržaja