Prvi premijer bosanskih Srba kritikovao optuženog Momčila Krajišnika što nije uticao na Radovana Karadžića i savetovao ga da promeni "razmišljanje psihijatra, šefa partije i lidera" i partijsku državu zameni pravnom


Mada je 1992. predsedavao Vladom bosanskih Srba, svedok veća Branko Đerić je tvrdio da su ga resorni ministri - a posebno ministri policije i pravde, Mićo Stanišić i Momčilo Mandić - retko obaveštavali o svojim aktivnostima. Umesto toga su, "po partijskoj liniji" direktno komunicirali sa Predsedništvom u kojem su se pored Đerića, nalazili i optuženi Momčilo Krajišnik, Radovan Karadžić, Nikola Koljević i Biljana Plavšić.

Vlada je, tvrdi Đerić, bila "marginalizovana", bez pravih informacija i mogućnosti da bilo šta učini. To se, međutim, ne bi moglo reći za optuženog Krajišnika koji je, po Đeriću trebalo da bude "mnogo kritičniji" prema svom prijatelju i predsedniku države Radovanu Karadžiću.

Razlog za takvu tvrdnju Đerić pronalazi u činjenici da je Momčilo Krajišnik, kao predsednik skupštine, morao "mnogo snažnije da utiče na Karadžića". Trebalo je, smatra Đerić, da ga "dovede u situaciju da razmišlja drugačije – ne kao psihijatar, šef stranke ili lider - već kao čovek koji će formirati pravnu a ne partijsku državu".

Kada mu je sudija Klod Anoto/Claude Hanautau zatražio da objasni u čemu je Krajišnik morao da se suprotstavi Karadžiću, Đerić je odgovorio da je "trebalo da afirmiše poziciju Vlade i slomi feudalce". Objasnio je da su "feudalci" bili predsednici kriznih štabova koji su zaobilazili Vladu i "po stranačkoj liniji išli direktno kod predsednika".

Pošto je Đerić u glavnom ispitivanju za brojne zapisnike sa sednica vlade tvrdio da su falsifikati, tužilac Alan Tieger mu je ponovo predočio te i na desetine drugih dokumenta, ovoga puta uz objašnjenje da su dobijeni direktno iz državnog arhiva Republike Srpske. Bivši premijer nije više tvrdio da su ti dokumenti krivotvoreni ali je odgovarao da se "ne seća da ih je potpisivao", iako se na njima nalazi njegov potpis.

Dijeljenje sadržaja