Na suđenju nekadašnjim liderima Herceg Bosne Ratko Pejanović, bivši komandir mostarskih vatrogasaca, svedočio kako je od maja do decembra 1993. njegova jedinica intervenisala na 386 požara u istočnom Mostaru. Gotovo svi, "blizu 99 odsto", bili su izazvani ratnim dejstvima, granatiranjem i zapaljivom municijom


Preuzimanjem vlasti u Mostaru i granatiranjem položaja Armije BiH u gradu HVO je ne samo fizički razdvojio Istočni i Zapadni Mostar već su žitelji na levoj obali Neretve, uglavnom Muslimani, ostavljeni bez vode i bili "odsečeni od pomoći izvana", svedočio je danas Ratko Pejanović, bivši komandir mostarskih vatrogasaca. Ovaj mostarski Srbin je drugi svedok optužbe na suđenju šestorici bivših političkih i vojnih čelnika Herceg Bosne: Jadranku Prliću, Milivoju Petkoviću, Brunu Stojiću, Slobodanu Praljku, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću,

Pejanović je u maju 1992. godine smenjen sa položaja komandira, "samo zato što je Srbin" ali mu je pošlo za rukom da ostane u sastavu vatrogasne jedinice i ponovo je na to mesto postavljen u julu sledeće godine. Opisao je kako se prvobitna netrpeljivost prema Srbima, zbog "agresija JNA i srpskih snaga na Mostar", ubrzo pretvorila u netrpeljivost između "Hrvata i nehrvata".

Od 8. aprila 1992. godine, kada je formiran HVO kao "vrhovno odbrambeno, izvršno i upravno telo" takozvane Herceg Bosne, pa do kraja iste godine došlo je i do masovne smene ljudi na rukovodećim položajima, uglavnom Muslimana, malobrojnih Srba koji su uglavnom napustili Mostar, ali i Hrvata koji "nisu bili na liniji HDZ" .

Vlasti HVO su u januaru 1993. godine izdale nalog za ukidanje Vatrogasnog društva, predaju opreme Civilnoj zaštiti i raspuštanje vatrogasne jedinice koja bi se "mogla okupljati po potrebi." Pejanović i ostali vatrogasci iz jedinice dogovorili su se da ne sprovedu tu odluku, a nisu to učinili ni tri meseca kasnije kada je nalog ponovljen.
Jedinici je zbog toga ukinuta logistička podrška.

Početak napada na Mostar rano ujutro 9. maja 1993. je Pejanovića zatekao u jedinici i tog dana su, kako je rekao, gasili sedam ili osam požara. Na mapi je označio mesto u istočnom delu grada gde se nalazila vatrogasna stanica kao i lokacije na desnoj obali Neretve sa kojih je, po njegovoj proceni, otvarana vatra.

U periodu od maja do decembra 1993., rekao je svedok, njegova jedinica intervenisala je na 386 požara. Gotovo svi, "blizu 99 odsto", bili su izazvani ratnim dejstvima, granatiranjem i zapaljivom municijom. Vatrogasci su, opisao je Pejanović, bili u posebno teškom položaju jer kako se na objektima tokom gašenja požara, "vatra smirivala, jačala su oružana dejstva."

Dodatna opasnost bili su snajperski napadi tokom gašenja požara. Pejanović koji je i sam ranjen snajperskim metkom, opisao je kako su žitelji istočnog dela Mostara trpeli teror snajperista iz zapadnog dela grada. Kada je sklopljeno prvo primirje i "saopšteno da se, ko želi, može vratiti na desnu obalu", u blizini vatrogasne stanice okupilo se između hiljadu i hiljadu i po ljudi koji su pod tremom jedne zgrade čekali da pređu na drugu obalu. Dok su čekali, na ulicu je sleteo golub koji je, posle nekoliko sekundi, raznet snajperskim metkom. Hitac je, po proceni svedoka, stigao sa sadašnjeg Španskog trga u zapadnom – hrvatskom - delu grada. "Nije mogla biti upućena snažnija poruka tim ljudima da se ne trebaju vraćati", rekao je Pejanović.

Dijeljenje sadržaja