Uvodna izjava generala Slobodana Praljka na početku suđenja šestorici političkih i vojnih čelnika takozvane Herceg Bosne, optuženih za učešće u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem etničkog čišćenja delova BiH koje je trebalo priključiti "Velikoj Hrvatskoj."


Rat u bivšoj Jugoslaviji nije po Slobodanu Praljku bio "početak zla, već peti čin već odigrane tragedije."

Prema "kratkoj povijesti hrvatskih prostora na Balkanu", koju je Praljak izložio na početku svoje uvodne izjave na suđenju bivšim liderima Herceg Bosne, prvi čin te tragedije počeo je u 12 veku kada je Hrvatska izgubila svoju samostalnost pod Venecijom, od koje joj je ostalo "malo arhitekture i puno boli, jada, pljačke i otimačine." Sledila je personalna unija sa Mađarskom u kojoj je "zatirana hrvatska kultura" a "hrvatske šume sečene da bi se sagradio Amsterdam." Onda su došla turska osvajanja tokom kojih su "ostaci ostatka Hrvatske postali sve manji", dok su Austrijanci "provodili centralizaciju", da bi 1805. Napoleon došao na domak Zagreba... Kada je posle I svetskog rata stvorena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, ubrzo preimenovana u Jugoslaviju, Hrvatska je ostala bez Istre, Zadra i dalmatinskih otoka. Rat na prostorima bivše Jugoslavije je, rekao je Praljak, počeo te 1918. godine i ta tvorevina, odnosno država, "održavala se samo na teroru koji je sprovodila srpska elita."

Hrvatski narod je, po Praljku, "u težnji da konačno stvori državu, 1941. godine uleteo u nacističko-fašistički koncept i uz pomoć Berlina stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku." Međutim, dodao je Praljak, drugi deo istog naroda je "među prvima u Evropi" organizovao antifašistički partizanski otpor." Problem je, međutim, u tome što su ti partizani, po završetku drugog svetskog rata, "zaboravili antifašizam i postali komunisti" tako da su se i pod njihovom vlašću nastavio "rat niskog intenziteta."

A onda su usledili događaji s kraja osamdesetih: kriza na Kosovu, Memorandum SANU, Milošević, raspad Saveza komunista i "srpski udar na Hrvatsku", započet "balvan revolucijom" u avgustu 1991. i nastavljen agresijom Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na Hrvatsku u leto sledeće godine. Tokom čitavog rata BiH je, prema Praljku, "bila agresor na Hrvatsku." Kao primer, naveo je da je 1991. i 1992. godine Slavonski Brod granatiran sa teritorije BiH i da su u tim granatiranjima poginula 182 civila, od kojih 27 dece mlađih od 17 godina. A Alija Izetbegović je, ukazao je Praljak, proglasio "neutralnost" i govorio da to "nije naš rat." I nije reagovao kada su u maju i septembru 1991. godine sravnjena sa zemljom sela Unište i Ravno u BiH, što je bio akt agresije na tu zemlju.

Praljak je zatim prešao na Izetbegovićevu Islamsku deklaraciju, osnivanje Patriotske lige i imenovanje 43 Muslimana, jednog Srbina i ni jednog Hrvata za komandante Teritorijalne odbrane BiH na početku rata. Opisao je kako je Armija BiH "zauzimala jedan za drugim gradove u srednjoj Bosni i ubijala i proterivala ljude", tvrdeći da su u 22 opštine sa izmešanim stanovništvom ubijena 1.124 hrvatska civila.

Zločini u ratu u BiH su se, objasnio je Praljak, događali u skladu sa "prvim zakonom termodinamike: akcija i reakcija otkačenih pojedinaca i grupa, a kontrola je u takvoj situaciji bila strahovito teška." U ratu, rekao je bivši zapovednik HVO, "najčešće nema dobrih rešenja i mora se birati manje zlo. Nismo proizvodili zlo, već smo se hrvali sa zlom" – kaže Praljak i najavljuje da će dokazati da je to "činio iz dana u dan, donoseći 50-60 teških odluka dnevno, opterećen teškim problemima, poginulima, ranjenima..."

U završnom delu svoje prezentacije Praljak je govorio o tome šta je sve Republika Hrvatska činila da bi na vojnom, humanitarnom, ekonomskom, kulturnom i sportskom planu pomogla Bosni i Hercegovini, tvrdeći da "nikad nitko nije pomagao ni jedan narod tako kao što su Hrvati pomagali muslimanski narod u ovom ratu."

Dijeljenje sadržaja