Da li teritorijalna odbrana iz Ahatovića napala desetostruko jače snage u kasarni u Rajlovcu i da li su Muslimani izvršili prepad na autobus sa muslimanskim zatočenicima, pogrešno verujući da su u njemu Srbi?


U presretnutim telefonskim razgovorima čije je snimke danas na sudjenju Momčilu Krajišniku emitovala optužba, nudi se drugačija verzija dogadjaja u Ahatovićima od one koju je juče prezentirao svedok optužbe Elvir Jahić.

Jahić je, podsetimo, svedočio kako su 29. maja 1992. srpski vojnici i paravojnici napali muslimansko naselje Ahatovići, osvojili ga početkom juna, zarobili stotinak pripadnika lokalne teritorijalne odbrane i zatvorili ih u hangar kasarne u Rajlovcu, odakle su 14. juna grupu od 56 zatočenika autobusom odvezli do mesta Sokolna gde su ih masakrirali projektilima iz ručnih bacača, bombama i rafalima iz automatskih pušaka.

U tri telefonska razgovora vodjena izmedju 30. maja i 15. juna 1992. tadašnjim liderima bosanskih Srba iznete su drugačije verzije ovih dogadjaja. U prvom razgovoru, vodjenom 30. maja, izvesni Čedo obaveštava Radovana Karadžića da su Muslimani iz Ahatovića “napali kasarnu u Rajlovcu, ali su odbijeni.”

Na pitanje tužioca da li je tog dana bilo nekog napada iz Ahatovića, Elvir Jahić je odgovorio “apsolutno ne” i dodao da je lokalna teritorijalna odbrana imala 100-120 slabo naoružanih ljudi, te bi bilo besmisleno s takvim snagama napadati kasarnu sa više od hiljadu vojnika, tenkovima i drugim teškim naoružanjem.

U drugom telefonskom razgovoru, vodjenom 8. juna 1992., optuženi Momčilo Krajišnik pita sagovornike o “problemima koje imaju sa zarobljenicima”, a zatim im kaže da se “ne sme raditi ništa što ne bi bilo svojstveno srpskom narodu, ali se normalno ne sme ugroziti srpski narod.” Kao primer činjenja koje ugrožava srpski narod, Krajišnik navodi da su “neki ljudi pušteni odavde, ali su se vratili i sada napadaju.” Tužilac je to povezao sa zatočenim Bošnjacima iz Bratunca koji su prebačeni na Pale i razmenjeni, da bi se onda pridružili teritorijalnoj odbrani u Ahatovićima.

Konačno, treći razgovor koji je danas preslušan u sudnici vodjen je 15. juna 1992. U njemu Mirko Krajišnik priča svom bratu Momčilu kako su prethodnog dana primili vest da su “Muslimani ubili pun autobus Srba”, ali se posle ispostavilo da žrtve nisu Srbi nego Muslimani. Autobus su, prema Mirku Krajišniku, “napali Muslimani verujući da su u njemu Srbi i pobili su sve u njemu.”

Pošto je tužilac zatražio njegov komentar, Jahić je rekao da je to “apsolutna neistina” i da su “zločin počinili četnici koji su ih dovezli iz Rajlovca”, ukazujući da je u pitanju “metodologija” i da se “čitavog rata pričalo o tome kako Muslimani ubijaju sami sebe, na Markalama, kod Vijećnice i na drugim mjestima...”

U unakrsnom ispitivanju, odbrana Momčila Krajišnika se uglavnom bavila izvesnim nepodudarnostima u šest izjava koje je u proteklih deset godina Jahić dao istražiteljima tužilaštva i istražnim organima u BiH, ne dotičući se masakra u autobusu ni u svedokovoj ni u paljanskoj verziji.

Dijeljenje sadržaja