Bivši istražitelj u Keratermu Dragan Radetić na suđenju Radovanu Karadžiću tvrdio da u tom logoru, barem u početku, nije bilo verbalnog i fizičkog maltretiranja zarobljenika. Tokom petnaestak dana svoje istražiteljske karijere u Keratermu nije primijetio ništa neobično, a o zločinima, uključujući i masakr u sobi broj 3, je čuo samo čaršijska prepričavanja

Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio je Dragan Radetić, koji je u maju 1992. godine bio istražitelj u prijedorskom logoru Keraterm, a nakon toga stručni saradnik u vojnom sudu i tužilaštvu u Banjaluci. Prema sažetku pisane izjave odbrani, Radetić "nikada nije čuo ili vidio bilo koga iz srpskog političkog, vojnog ili policijskog rukovodstva da planira etničko čišćenje nesrpskog stanovništva". Muslimani su, naveo je, napuštali Prijedor "iz prostog razloga što nisu postojali osnovni uslovi za život".

Radetić je na početku sukoba bio pripadnik vojne policije 43. brigade VRS, a krajem maja 1992. mu je naloženo da se javi u Keraterm i "prati rad komisije" koja je ispitivala zatočenike. Zadatak mu je, tvrdi, bio da ustanovi da li u izjavama zarobljenih Prijedorčana ima elemenata krivičnih djela. Za petnaestak dana koliko je proveo u Keratermu, tvrdi, nije bilo verbalnog i fizičkog maltretiranja zatočenika. Nije vidio povrijeđene, niti čuo jauke i vrisku logoraša.

Radetić je rekao da je u gradu "čuo priče" da su pojedinci noću upadali u Keraterm i tukli zarobljenike, o čemu je obavijestio pretpostavljenu komandu. Tužilaštvo je ukazivalo da komanda 43. brigade, smještena preko puta Keraterma, nije poduzela nikakve mjere protiv počinilaca krivičnih djela. To se, ukazala je tužiteljica En Saterlend/Ann Sutherland odnosilo i na masakr u sobi broj 3 u Keratermu 24. jula 1992. godine kada je ubijeno oko 150 ljudi.

Radetić se složio da vojna policija nije vodila istrage protiv pojedinaca koji su upadali u logor. Tvrdi da u vrijeme masakra u sobi broj tri nije bio u gradu, te da se njegova saznanja baziraju isključivo na čaršijskim prepričavanjima da je određeni broj lica ubijen u pokušaju bijega. Glavni problem u radu vojne policije, po njemu, je bio taj što vojni sud nije bio uspostavljen sve do septembra ili oktobra 1992. godine. Zbog toga su policijski organi, rekao je, bili obavezni da u roku od 72 sata puste ljude iz pritvora. Nije objasnio, niti ga je ko pitao zašto po istom osnovu nisu pušteni i zarobljeni Prijedorčani muslimanske nacionalnosti.

Tužiteljica je ukazivala da je vojni sud u Banjaluci profunkcionisao već u avgustu 1992. godine, a vojno tužilaštvo u julu iste godine. Ona je, pored ostalog, ukazala na izvještaj Duška Sikirice o zločinima koje su u Keratermu vršili Zoran Žigić i još nekoliko uniformisanih lica. Žigić je, međutim, nakon toga dva puta uhapšen zbog iznuđivanja novca od zatočenih Muslimana i oba puta oslobođen. Osuđen je na 26 godina zatvora tek nakon trećeg hapšenja zbog ubistva jedne Srpkinje. Radetić, međutim, kaže da iz toga ne može da izvuče nikakav zaključak.

Dijeljenje sadržaja