Radovan Karadžić u završnici unakrsnog ispitivanja vojno-obavještajnog vještaka optužbe nastojao dokazati da su u srebreničke masovne grobnice sahranjeni borci 28. divizije Armije BiH poginuli u borbama prilikom proboja ka Tuzli. Batler odbacio pokušaj optuženog da dokaže da je sredinom jula izvršena asanacija terena rekavši da nijedan komandant ne bi naredio asanaciju usred bitke. Počeo iskaz prvog ratnog premijera RS Branka Đerića

Karadžić je u završnici unakrsnog ispitivanja vojno-obavještajnog vještaka tužilaštva Ričarda Batlera/Richard Batler nastojao dokazati da je nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, u koloni koja se kroz šume pokušala probiti kroz obruč srpskih snaga, poginulo mnogo pripadnika 28. divizije Armije BiH čija su tijela, kako tvrdi, prilikom asanacije terena sahranjena u masovne grobnice.

Tu tezu Karadžić je ilustrovao uputstvom komande Drinskog korpusa VRS iz aprila 1995. godine u kojem se, pored ostalog, navodi da zarobljenim pripadnicima protivničke vojske treba oduzeti sve lične predmete izuzev odjeće i obuće. Pošto su u masovnim grobnicama uz neke od srebreničkih žrtava pronađeni satovi, lične karte i drugi lični predmeti, Karadžić sugeriše da oni nisu bili zarobljeni već su poginuli u borbama.

Po Batlerovom mišljenju iz činjenice da su u grobnicama pronađeni lični predmeti žrtava ne može se zaključiti da li su te žrtve prije pogubljenja bile zarobljene ili su poginule u borbama. On je napomenuo da je analizirajući vojne aktivnosti iz tog perioda ustanovio da na lokacijama primarnih masovnih grobnica u Orahovcu, Petkovcima, Branjevu i Ročeviću nije bilo nikakvih borbenih dejstava.

Karadžić je ukazao da komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević u svom vanrednom borbenom izvještaju od 15. jula 1995. godine navodi da neprijatelj ima velike gubitke i spominje asanaciju terena. Batler, međutim, smatra da je Pandurević u tom izvještaju o asanaciji govorio u kontekstu masovnih strijeljanja koja su već izvršena u Orahovcu i na brani Petkovci. On je naglasio da je Zvornička brigada u to vrijeme još bila u sred bitke sa dijelovima kolone koja se pokušavala probiti. Sa vojnog stanovišta, izvlačenje tijela poginulih protivničkih boraca u sred bitke bila bi "ludost" i tako nešto nijedan komandant ne bi naredio.

Batler se nije složio ni sa Karadžićevom tvrdnjom da u redovima VRS nije bilo dovoljno profesionalnih oficira za efikasno provođenje discipline. Na sugestiju optuženog da je "malo više od 2.000 profesionalnih oficira" bilo "daleko ispod potreba" za kontrolu vojske od 210.000 vojnika,Batler ukazuje da nisu važni brojevi već spremnost oficira da provode disciplinu koja je bila regulisana odgovarajućim propisima.

Pošto je optuženi tvrdio da tužilaštvo nema dokaza da je on pročitao Direktivu 4 iz novembra 1992. godine, tužilac Nikols/Nicholls je u dodatnom ispitivanju citirao ratne bilješke generala Manojla Milovanovića koji je 10. novembra 1992. godine zapisao da je vrhovni komandant usmeno odobrio Direktivu 4 i vratio je na potpis u Glavni štab. S obzirom da je Karadžić 23. novembra prisustvovao vojnom savjetovanju na kojem je opširno govoreno o zadacima Drinskog korpusa proisteklim iz Direktive 4 on je, po riječima Batlera morao biti upoznat sa njenim sadržajem.

Nakon što je Batlerov iskaz zaključen tužilaštvo je izvelo svog sljedećeg svjedoka – prvog ratnog premijera Republike Srpske Branka Đerića. U dokaze je usvojena svjedokova pisana izjava koja se temelji na njegovim ranijim iskazima u predmetima Momčila Krajišnika i Miće Stanišića i Stojana Župljanina. Nakon što je tužilac pročitao kratki sažetak Karadžić je pred kraj sjednice počeo unakrsno ispitivanje koje će nastaviti sutra ujutro.

Dijeljenje sadržaja