Njemačka bolničarka Kristine Šmic na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočila o "strašnim" slikama koje je vidjela u Srebrenici u vrijeme pada enklave: granatiranju grada, bijegu stanovništva u bazu UN u Potočarima, njihovom strahu i neizvjesnosti, razdvajanju muškaraca od žena od djece i pojedinačnim pucnjevima koji su se čuli iz blizini kuće u koju su muškarci odvođeni

Suđenje bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, optuženom za genocid i druge zločine u BiH, nastavljeno je iskazom Kristine Šmic/Christine Schmitz, njemačke bolničarke iz humanitarne organizacije "Ljekari bez granica" koja u radila u srebreničkoj bolnici u vrijeme pada enklave u julu 1995. godine.

Prema sažetku njenog pisanog iskaza koji je uveden u dokaze, svjedokinja je u Srebrenicu došla 24. juna 1995. godine. Bila je očevidac granatiranja Srebrenice, bijega stanovništva u bazu UN u Potočarima, razdvajanja muškaraca, deportacije žena i djece na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, i odvoženja zarobljenih muškaraca na srebrenička stratišta. Čula je pojedinačne pucnje oko kuće u koju su odvođeni izdvojeni muškarci, kao i iz obližnje šume. Enklavu je napustila 21. jula zajedno sa drugim članovima "Ljekara bez granica" zajedno sa većinom lokalnog osoblja, nakon što ih je Karadžić amnestirao.

Prisjećajući se u sudnici ljudi koji su noć 12. na 13. juli proveli pod vedrim nebom pored baze UN u Potočarima svjedokinja je zaplakala. Bilo je, kako je rekla, strašno. Ljudi su, bili gladni, žedni i "prestravljeni". Djeca se nisu igrala, nego su ležala naokolo na zemlji. U telegramu koji je te večeri poslala u sjedište "Ljekara bez granica" u Beogradu napisala je da više nema snage da se nosi sa svime što se događa i tražila da joj pošalju zamjenu. "Mislila sam da ću pući i da neću moći nastaviti da radim", objasnila u sudnici rekavši da je ubrzo shvatila da niko neće doći, a zatim se pribrala i nastavila da radi.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju nastojao da pojedinačne pucnje koje je svjedokinja čula pripiše "šenlučenju" srpskih vojnika koji su slavili pobjedu "pucajući u vazduh". Na pitanje zašto je strahovala za živote lokalnog osoblja "Ljekara bez granica" svjedokinja je odgovorila da je u tom trenutku više vjerovala njima i njihovom strahovanju da će biti ubijeni nego pripadnicima Unprofora koji su je uvjeravali da nema razloga za brigu.

Karadžić je ovom prilikom ponovo plasirao tezu da u Srebrenici nije vladala glad i da je stanovništvo svojevoljno otišlo iz enklave. Ukazivao je da je srpska strana neposredno pred operaciju u Srebrenici dozvolila ulazak konvoja za hranom, gorivom i drugim potrepštinama. Konvoj je, navodno, trebao da uđe u grad 11. jula što, po Karadžiću, pokazuje da srpska vojska nije imala namjeru da uđe u grad. Svjedokinja se ne sjeća da je neki konvoj trebao ući 11. jula, ali zna da je stigao uvečer 13. jula, nakon što je stanovništvo Srebrenice već deportovano. Rekla je, također, da je njen dojam bio da je stanovništvo iz enklave otišlo pod prisilom.

Nakon što je iskaz Kristine Šmic zaključen suđenje Radovanu Karadžiću je nastavljeno na sjednici zatvorenoj za javnost iskazom zaštićenog svjedoka KDZ-391.

Dijeljenje sadržaja