Penzionisani američki general Ričard Vilmot, vojni ekspert odbrane dr Milomira Stakića, svjedočio je da su logori "potrebni u ratu" i da su vlasti u Prijedoru zaštitile veliki broj ljudi time što su ih "makli iz zona borbenih dejstava i zatvorili u logore"


Progoni i zatočavanja bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Prijedor sasvim su "razumna vojna reakcija na napade muslimanskih pobunjenika" na vojne konvoje u selima Hambarine i Kozarac 22. i 24. maja, kao i na napad na Prijedor 30. maja 1992., smatra penzionisani američki general Ričard Vilmot/Richard W. Wilmot.

Svjedočeći kao vojni vještak odbrane Milomira Stakića, bivšeg predsjednika Kriznog štaba Prijedora, general Vilmot se pozvao na Ženevske konvencije iz 1949. i propise o primjeni medjunarodnog ratnog prava u bivšoj Jugoslaviji, ukazujući da se njima dozvoljava osnivanje zatočeničkih logora kakvi su, po njemu, bili Omarska, Keraterm i Trnopolje. Zatočavanje civilnog stanovništva general Vilmot objašnjava i opravdava potrebom "prikupljanja podataka o neprijateljskim snagama".

Kao aktivni brigadni general vojske SAD, Vilmot je sudjelovao u vijetnamskim ratu i u protjerivanju sovjetskih snaga iz Avganistana sredinom osamdesetih godina. Na sudjenju dr Milomiru Stakiću, optuženom za genocid i druge zločine počinjene 1992. nad nesrpskim stanovništvom Prijedora, nastojao je objasniti pravila "ratne igre" po kojima su "progon i zatočavanje neprijateljskih snaga potpuno opravdani i u skladu s medjunarodnim ratnim pravom".

Vilmot je tvrdio da "Ženevske konvencije odobravaju progon" definiran kao praćenje, hvatanje, zatočavanje i uništenje neprijatelja, što je vojska, po njemu, napravila u Hambarinama i Kozarcu nakon što su se stanovnici tih sela oglušili na poziv da predaju oružje i osobe osumnjičene da su napale na vojni konvoj.

Ženevskim konvencijama je, tvrdi američki general, "opravdano" osnivanje logora kao što su bili Omarska, Keraterm i Trnopolje, koji su, po njemu, bili privremeni zatočenički objekti za ispitivanje osumnjičenih. Svjedok tvrdi da je "vrlo dobra i mudra ratna praksa" osnovati logore jer vojska u njima može "efikasnije zaštititi razoružane neprijatelje i pružiti im potrebnu medicinsku njegu nakon borbi". On smatra da je vojska u Prijedoru "zaštitila veliki broj ljudi time što ih je makla iz borbenih zona i zatvorila u logore".

Logori Omarska, Keraterm i Trnopolje formirani su u maju 1992. i rasformirani u augustu iste godine. Svjedok je ukazao na to da se, prema propisima bivše JNA o primjeni medjunarodnog ratnog prava, ratni zatočenici smiju držati u logorima 3 mjeseca, iako, kako je rekao, ne vidi problem ni da su zadržani i duže, pošto Ženevske konvencije obavezuju na puštanje zatočenika po završetku rata. "U BiH je rat završio 1995.", istakao je svjedok.

Na pitanje tužitelja Nikolasa Kumdjana/Nicholasa Koumjiana zna li da je u prijedorskim logorima bio zatočen veliki broj civila, Vilmot je odgovorio da je vojska u pojedinim situacijama primorana zatočiti civile kako bi ustanovila ko je uistinu sudjelovao u borbenim akcijama. Medjutim, smatra da se uništavanje civilnih objekata i zločini počinjeni u prijedorskim logorima ničim ne mogu opravdati, te da krivci svakako moraju biti izvedeni pred lice pravde.

Na osnovu dokumenata koje je pročitao, general Vilmot je zaključio da je prijedorskim logorima upravljala vojska, pa su otuda "vojni zapovjednici najodgovorniji za privodjenje zločinaca pred vojni sud". Svjedok je istakao da ne vidi ni jedan razlog zbog kojeg bi "civilne vlasti imale ikakav utjecaj na vojsku, ili zbog kojeg bi vojska imala interes da opštinske vlasti obavještava o svojim akcijama".

Tužitelj je pokušao dokazati da je svjedočenje Stakićevog vojnog eksperta bazirano na vrlo površnom poznavanju okolnosti u opštini Prijedor tokom 1992. Ukazao je na to da svjedok nije vidio izjavu dr Stakića iz koje proizlazi da su civilne vlasti formirale prijedorske logore. Podsjetio je svjedoka na njegovu izjavu prilikom glavnog ispitivanja, kako svaki vojnik može nadredjenima prijaviti zločin i upitao ga ne misli li da bi komandanti vojnih snaga reagirali da je, recimo, predsjednik opštine, Milomir Stakić, javno osudio počinjene zločine.

Vilmot je odgovorio da je osnivanje logora samo "odredjivanje lokacije", a da je bitno "ko njima upravlja". Rekao je da vjeruje kako bi vojni zapovjednici, uistinu, proveli istragu da je predsjednik opštine javno protestovao. Medjutim, priznao je da se njegovo svjedočenje bazira na vojnoj doktrini i vlastitom vojnom iskustvu, a da o Prijedoru zna tek onoliko koliko je 1992. pročitao u medijima.

Dijeljenje sadržaja